Na današnji dan pre 140 godina rođen prvi pravi srpski satiričar Radoje Domanović

Radoje Domanović je rođen 16. februara (ili 4. februara po julijanskom kalendaru) 1873. godine u porodici seoskog učitelja u selu Ovsište kod Kragujevca. Detinjstvo je proveo u susednom selu Jarušicama, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Kragujevcu, a Filozofski fakultet na Velikoj školi u Beogradu.

Razočaran, odavao se sve više boemskom životu, mnogo je pio, i usamljen, ogorčen i siromašan umro je u 35. godini života, 4. avgusta 1908. u Beogradu.

Kao profesor srpskog jezika radio je u gimnazijama u Vranju, Pirotu i Leskovcu.

Zbog političkih uverenja je proganjan, premeštan i otpuštan sa posla. Posle pada režima kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, nezadovoljan malim promenama u zemlji, pokreće politički list "Stradija", u kojem pokušava da se bori protiv mana novog režima.

Radoje Domanović je prvi pravi satiričar među srpskim realistima, satira je glavno obeležje njegovog talenta. On je tvorac srpske satirične pripovetke.

Veliki broj osnovnih škola nosi ime "Radoje Domanović", takođe postoji i Zadužbina "Radoje Domanović" koja dodeljuje nagradu sa istim imenom.

Kao najznačajnije pripovetke u njegovom opusu, izdvajaju se: Vođa, Danga, Stradija, Mrtvo more, Kraljević Marko po drugi put među Srbima, Razmišljanje jednog običnog srpskog vola, Ukidanje strasti, Pozorište u palanci, Glasam za slepca i Ne razumem.

Setimo se genija srpske satire Radoja Domanovića uz odlomak iz pripovetke "Vođa":

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Izvor: K.M./Wikipedia

Pogledajte još