Četrnaesta godišnjica Kumanovskog sporazuma kojim je prekinuta NATO agresija na SRJ

Pošto je generalni sekretar NATO-a Havijer Solana, sutradan, 10. juna izdao naredbu o prekidu bombardovanja, poslednji projektili pali su na području sela Kokoleč u 13.30 sati.

Tog dana je i Savet bezbednosti UN usvojio Rezoluciju 1244, a na Kosovo je upućeno 37.200 vojnika Kfora iz 36 zemalja, sa zadatkom da obezbede mir, bezbednost i povratak izbeglih.

Dva dana potom, 12. juna 1999. počelo je povlačenje snaga Srbije i SRJ, a Kumanovskim sporazumom je definisan rok za njihovo povlačenje, okončano četiri dana kasnije.

Predlog teksta Kumanovskog sporazuma je jugoslovenskom predsedniku, Slobodanu Miloševiću, u Beograd doneo predsednik Finske, Marti Ahtisari, a potpisivanju je prethodila i serija pregovora Miloševića sa ruskim diplomatom Viktorom Černomirdinom (1938-2010).

Černomirdin je delovao kao lični izaslanik predsednika Rusije, Borisa Jeljcina, a Ahtisari je predstavljao EU i generalnog sekretara UN.

Sporazum su 3. juna 1999. odobrili parlament Srbije i tadašnja Savezna vlada, a potpis na taj dokument stavili su - u ime NATO, komandant Kfora, britanski general-potpukovnik Majk Džekson, u ime SRJ, general-pukovnik Vojske Jugoslavije Svetozar Marjanović i, u ime MUP-a Srbije, general-potpukovnik policije Obrad Stevanović.

Vojsku SRJ i policiju Srbije zamenili su na Kosovu i Metohiji pripadnici Kfora i NATO, a u prvo vreme s njima je bio i jedan ruski kontingent, koji je u sastavu Sfora prethodno bio stacioniran u BiH.

Sporazumom su definisane Zona vazdušne bezbednosti, zona od 25 kilometara od administrativne linije Kosova i Metohije ka unutrašnjosti SRJ, kao i Zona kopnene bezbednosti, pojas širok pet kilometara - ka unutrašnjosti Jugoslavije.

Kasnije, decembra 2008. godine, na Kosovo su došli pripadnici Euleksa, čija misija je, takođe kao i misija Kfora i UNPROFOR, određena kao statusno neutralna. Pripadnici Euleksa su preuzeli ulogu da sprovode aktivnosti vezane za vladavinu prava na Kosovu.

NATO agresija na SRJ je počela 24. marta 1999, trajala je 79 dana, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN.

Život je u toku bombardovanja, izgubilo, prema nezvaničnim podacima, više od 3.000 ljudi, ranjeno je više od 10.000, a šteta od razaranja SRJ svojevremeno je procenjena na desetine milijardi američkih dolara

Tokom NATO agresije stradalo je 1. 008 pripadnika vojske i policije, od čega je 659 pripadnika vojske, a 349 pripadnika policije, saopštio je februara ove godine ministar odbrane Aleksandar Vučić.

Zvaničnih podataka o broju civilnih žrtava još nema, a najčešće se pominje oko 2.000. Teže i lakše ranjeno je oko 6.000 civila, među njima 2.700 dece.

Ukupna materijalna šteta procenjena je tada na 100 milijardi dolara. Ratni gubici NATO u ljudstvu i tehnici nikada nisu obelodanjenii.

U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok su 38 razoreni.

Tokom agresije izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.

NATO je lansirao 1.300 krstarećih raketa, izručio 37.000 "kasetnih bombi" od kojih je poginulo oko 200 osoba, a ranjeno više stotina, i upotrebio zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.

Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, a snage NATO su prvi put upotrebile i takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.
 
Izvor: Tanjug via Novosti

Pogledajte još