Muškarci ne pamte godišnjice

Čim ujutru sedne za sto da pije kafu, pogled će mu pasti pravo na ženu njegovog života, životnu saputnicu i izabranicu, svu u belom. Dvadeset godina mlađu. Pored nje, on. Lep, mlad, pun ambicija koje je život u međuvremenu samleo u svojoj mašini za meso. Još jednom ju je prebrisala, iako je već četiri puta izglancala tokom dana.

Na stolu je stajao ženski časopis, vešto postavljen i presavijen na stranicu na kojoj je bila reklama za venčanice. Na putu ka spavaćoj sobi, zastala je na sekund u predsoblju. Njena burma bila je baš tamo gde treba da bude, na ormariću za cipele, tik pored njegovih ključeva od kola. Refleksno je protrljala domali prst na desnoj ruci. Palac leve utonuo je u udubljenje koje je prsten pravio prethodnih devetnaest godina i... ne, ponoć je prošla. Evo, već dvadeset godina! Zadovoljno je klimnula glavom i nasmejana otišla u krevet, u kome je on već hrkao, kao stolarski cirkular dok prolazi kroz čvornovato drvo. Bilo joj je žao da ga probudi. Trebao joj je odmoran sutra. Izvadila je čepiće za uši ispod jastuka i stavila ih u uši. Nivo buke postao je podnošljiv. Ubrzo je zaspala.

Ujutro je, kao i obično, ustala pre njega. Pustila ga je da odspava još petnaest minuta, dok je pripremila kafu i namazala nekoliko parčića hleba puterom i džemom od šljiva. Repriza njihovog prvog bračnog doručka, dve decenije kasnije. Obuzela ju je neka prijatna toplina dok se prisećala prve bračne noći, ali i jutra posle. Najzad se pojavio. Deset kilograma deblji i mnogo izboraniji nego kad su se u ovo vreme, pre dvadeset godina, uzeli. Ali, i dalje je imao onaj nekadašnji šarm. Ili joj se to učinilo samo ovog jutra, u euforiji oko jubileja. Zacvrkutala je:

- Dobro jutrooooo... kafa je gotova, hleb sa džemom spreman. Hoćeš možda sok od pomorandže, ljubavi?

- Mrmlj.

- Ima hladnog, a imaš i ovaj koji sam izvadila još sinoć iz frižidera. Koji ćeš?

- Gunđ.

Nikada nije bio naročito pričljiv rano ujutro. Obično bi se samo zagledao negde u sto, u svečanim prilikama u zid, i pio bi kafu deset minuta. A onda, samo donekle razbuđen, obukao bi se i odjurio na posao. Volela je te njihove zajedničke trenutke pre posla, iako nisu obilovali smislenim dijalozima. Ili bilo kakvim. Ali, tog posebnog jutra trebalo je da bude drugačije. Ili je bar ona tako zamislila.

Međutim, on nije ni konstatovao brižno postavljenu zajedničku fotografiju sa njihove svadbe. U jednom trenutku, mašio se novina. Srce joj je zatreperilo. Pomislila je, kada ugleda fotografiju venčanice, setiće se svega. Dohvatio je novine, iscepao stranicu sa venčanicama i njome obrisao džem sa prstiju. Tiho je prišla stolu, dodala mu salvetu koju je neoprezno zaboravila da postavi na vreme, uzela mu zgužvani papir iz ruku i bacila ga u kantu za smeće. Snežno bela venčanica na slici bila je sva u ljubičastim mrljama. Oteo joj se i tužni uzdah.

- Šta je bilo?

Nije očekivala takvo pitanje od njega. Obično bi u takvim situacijama sedeo kao gluv i slep za sve što se oko njega dešava u kuhinji. Ponadala se da je, možda, baš tog jutra nešto bilo drugačije.

- Ma nešto me muči... kako godine brzo prolaze, je l’ da? Evo, već dvadeset godina od kako smo...

- Dokon mozak, đavolje igralište! Lepo kaže narod. Ti baš nemaš pametnija posla, nego da razmišljaš o tome kako godine prolaze, je li? Sačuvaj me bože i sakloni! Idem, da ne zakasnim na posao zbog tvojih besmislica! Samo nam još treba da ostanem bez posla. Malo su nam krediti za Majino studiranje, za auto, za frižider, za zamrzivač, za ne znam ni ja šta sve ne?!

Ustao je i užurbano izašao iz kuhinje. Na brzinu se obukao, a onda zastao na sekund u predsoblju. „Sad ili nikad“, pomislila je. „Ako ne vidi ni burmu, neće se setiti.“ Iz kuhinje je čula samo zvuk zalupljenih vrata. Otišao je na posao. Stala je pored sudopere i briznula u plač.

Dva sata kasnije, zazvonio joj je mobilni telefon. Na displeju je bila njegova fotografija napravljena na ćerkinom osamnaestom rođendanu. Izgledao je izmučeno, ali srećno. Javila se.

- Hej, šta misliš o, pazi sad: „romantičnoj večeri za dvoje uz sveće i violine, u restoranu na reci?“

Ustreptala je, žmarci su joj prostrujali celim telom, i u trenutku je premotala film njegove jutrošnje odglumljene mrzovolje i pretvaranja da ništa ne primećuje i da se ničega ne seća. Bila je dvostruko oduševljena – i samim gestom i tom njegovom glumom. Ovo je bio prvi put da joj je priredio tako lepo iznenađenje. Ranije su najprijatnija iznenađenja bila lubenica od 20 kila - najveća koju je našao na pijaci - nova ubodna testera, ili električna šrafilica, za njega, naravno.

- To je divno.

- Mhm. Mhm. A šta misliš o potpuno neplaniranom vikendu negde na planini, daleko od grada, buke, vreve?

- Mislim da jedva čekam!

- Šta bre jedva čekaš?

- Pa, sve to... večeru, vikend u planini... A koji je restoran? I gde me to vodiš? Na Zlatibor?

- Koga bre vodim, kakav Zlatibor? Ma ovo piše u nekim ženskim novinama, članak o tome šta žene vole, pa idem redom, stavku po stavku. Dosadno nam je na poslu, pa listamo tako novine. I kladili smo se ovde u kancelariji. Ja sam rekao da je 90% ovoga čisto proseravanje, pa sad zovemo žene redom, da proverimo. Ti si prva kojoj ovo nije bezveze i izgubio sam opkladu. Samo nešto izvoljevaš. Sad moram da vodim Mileta na pivo posle posla zbog tebe. Eto, ajd’ zdravo!

Prekinuo je vezu pre nego što je uspela bilo šta da kaže. Vratila se usisavanju. Trebalo je spremiti i ručak i večeru, jer on je voleo da jede oba ta obroka odjednom, čim se vrati sa posla, a pre nego što se izvali na kauč u dnevnoj sobi. Izležavanje na kauču do vremena predviđenog za spavanje bilo je svetinja. Nije dozvoljavao da ga ometa u tom periodu.

Pogledajte još