VEDRANA RUDAN: "Starlete su samo meso koje za sitnu lovu opušta gadove!"

0

Najprovokativnija spisateljica na Balkanu govori o temama koje opsedaju stanovnike nekadašnje Jugoslavije ili aktuelnim jezikom rečeno regiona tj.regije. I to, na samom početku još jedne godine koju smo dočekali pompezno bez sasvim jasnog povoda za optimzam.

Četrdeset hiljada ljudi na Balkanu barem jednom nedeljno na svom Fejsbuk nalogu dobija obaveštenje o njenim novim tekstovima. Nezvanično, čita ih mnogo više. Do sada je njen blog pregledan tri i po miliona puta. Ko je Vedrana Rudan? Može li se njen život podeliti na dva poglavlja? Prvi – kada je bila učiteljica, turstički vodič, sladoledžija, i drugi – kada je jedna od najuticajnijih i najčitanijih književnica i blogera na ovim prostorima, zvanično nazvanim region ili regija, sa čime se i sama često sprda. Dakle, pre i posle slave. Iako tvrdi da je ništa od toga ne zanima – od popularnosti do rada za opšte dobro – ona je jedna od onih žena čije stvaralaštvo unosi malo boje, provokacije i veselja u živote nekadašnjih sunarodnika.

Šta znači rečenica iz vašeg teksta „O kako divan dan” koja glasi: „Sve žene ovoga svijeta žive u paklu stvorenom po mjeri muškarca”?

Što sam htjela reći, kuži svaka žena, a ne razumije nijedan muškarac. Nisam na ovome svijetu da bih muškarcima otvarala oči. Sizif nikad nije bio junak mojih snova.

Tvrdite da svetom vladaju ženomrsci. Zašto tako mislite?

Da svijetom vladaju ženoljupci, ne bi se žene diljem svijeta silovalo, bacalo im kiselinu u oči, plaćalo manje nego muškarce, tražilo od njih da rađaju vojnike, služe mužu, ocu i bratu… Umara me stalno otkrivati toplu vodu u bojleru.

S druge strane, nemate mnogo poverenja u feministkinje. Mogu li žene zaista pomoći ženama ili takvu vrstu jedinstva smatrate iluzijom?

Pitaj boga tko su danas feministkinje. Nekad su to bile glasne žene koje su mislile da ćemo postati ravnopravne ako stalno budemo vrištale što nam muškarci rade. Ja sam protiv vrištanja, ja sam za borbu na krv i nož. Nema slobode bez nasilja. Ako te uznemiruje tvoj kućni zlostavljač, ubij ga prije nego on kokne tebe. Kad bi žene mužjake diljem svijeta češće skraćivale za glavu, s vremenom bi se stanje poboljšalo. Sve dok smo opsjednute potrebom da budemo lutke, događat će nam se ono što se događa lutkama. Otkidat će nam glave.

Ipak, počeli smo da se razvodimo s lakoćom i bez stida. Može se reći da je jedan tabu razbijen. Priznajete li da je tu reč o pozitivnom uticaju Zapada, njihovih serija i slavnih osoba ili je pak nešto drugo doprinelo svemu tome?

Brak je institucija koja pomaže državi da svoje podanike drži pod kontrolom. Rodi, digni kredit da bi mogao kupiti stan, robijaj da bi mogao djetetu kupiti cipelice… Samo udvoje moguće je služiti državi onako kako ona to od roblja očekuje. Ljudima je dopizdilo. I ropstvo i priča kako postoji ljubav dok nas smrt ne rastavi. Bračna ljubav traje dok dvoje ljudi imaju dovoljno love da se oženjeni ili udani veselo drapaju izvan braka. Rastava braka je danas brza, očekivana i događaj koji bračne drugove više raduje od svadbe. Doduše, sve manje ljudi ulazi u brak jer je ta zajednica besmislena. Čemu robijati udvoje kad možeš sam ili sama biti koliko-toliko slobodan. Potreba za slobodom nije k nama došla sa Zapada. Nije vrag da mislite kako nas samo Zapad može prosvijetliti?

U tekstu „Brak, seks i snijeg“ pišete o bračnoj svakodnevici i sudbini seksa u zajednici tog tipa. Da li to znači da se žene koje tvrde kako imaju odličan seks s muškarcem sa kojim žive više decenija – zapravo foliraju?

Ogromna većina žena nije zadovoljna seksom u braku ni kad je u njemu nekoliko godina. Svakom normalnom ljudskom biću dosadi stalno slušati isto stenjanje. Čovjek nije monogaman poput roda, golubova, pingvina. Nama stalno trebaju novi izazovi, što ne znači da nećemo lagati u intervjuima, na primjer. Vidite mene, sretno sam udana već trideset godina i seks mi je fenomenalan. Nadam se da moj muž još nije saznao s kim.


Verujete li u „podgrevanje strasti“? Kako to činite, ukoliko verujete?

Strasti ili ima ili je nema. Ako je nema, uzalud nam podgrejavanje. Nikad u vezi nisam mamuzala mrtvog konja.

I Fransoaz Sagan i Merilin Monro slažu se da je smeh pola puta do kreveta. Kažu da muškarac koji je u stanju da nasmeje ženu može da joj učini sve što poželi. Slažete li se s tim i koji muški kvalitet smatrate presudnim?

Te žene su znale o čemu govore. To je velika istina. Jedini je problem naći na ovome svijetu muškarca koji ima smisla za humor. Većina njih su žalosna, nesigurna, napuhana bića koja treba škakljati da bi se nasmijala.

Postoje li žene na koje ste ljubomorni?

Naravno. Ljubomorna sam na mlade, pametne, lijepe, obrazovane žene čvrstih bedara i čvrste guzice koje mijenjaju muškarce poput maramica i baš ih briga što će o tome misliti njihova majka ili njihov muž.

Šta bi vas, u trenutku, više iznerviralo – pompezna reklama za stranu banku koja nudi da vam za dan sredi život ili neka mačistička izjava Ivana Ivanovića?

Zanimljivo pitanje. Odakle ste ga samo iskopali? Banke me uopće ne nerviraju jer znam što mogu od njih očekivati. Od voditelja TV emisije koju u Srbiji gleda ogroman broj ljudi i u koju je uloženo mnogo love očekujem elementarnu pristojnost. Njegovi su štosevi retardirani iako on nije glup. Zato je šteta velika. Ženama je posebno teško kad pizdarije govore pametni muškarci. Da li taj Ivan ima majku? Sestru? Ženu? Kćer? Ili je trajno nadrkan zato jer je visok metar i šezdeset? Siroti Ivan. Neka mu netko kaže da se od pljuvanja po ženama ne raste.

Nekoliko različitih događaja obeležilo je proleće i leto 2013. – izbor novog pape, porođaj Kejt Midlton, ulazak Hrvatske u EU, masektomija Anđeline Džoli. Šta je izazvalo najviše sarkazma, koji vaši čitaoci obožavaju?

Ne znam jer pojma nemam kakve tekstove moji obožavatelji najviše vole. Nikad ne pišem za njih, uvijek za sebe.

U skladu s tim, kako se osećate kao građanka Evropske unije?

Osjećam se kao govno, ali ne zato jer sam u EU. Tako sam se osjećala i dok sam bila samo u Hrvatskoj. Zadnji put sam se osjećala kao ljudsko biće dok sam u Jugoslaviji jedva čekala da se raspadne. Željela sam – dobila sam. Nisam jedina, ali me to ne tješi.

Srbi su proleće i pola leta uspeli da prežive na rijaliti programima. To ih je održalo. Kakva je situacija sa Hrvatima?

Pojma nemam. Ja se ne družim sa Hrvatima nego s ljudskim bićima, a ljudska bića iz moje okoline ne gledaju televiziju.

Čini mi se da imamo prilično slične „junake“ – starlete, sveštenstvo i tajkune. Pored političara, da li su to jedine „klase“ kojima je danas dobro u regionu/regiji/Balkanu, kako hoćete?

Kad čujem Balkan, hvatam se za pištolj. Ne postoji Balkan, a ako postoji, onda je on u svakom čovjeku na ma kojoj strani svijeta živio. Ne slažem se da je starletama jednako dobro kako je to svećenicima ili tajkunima.

Starlete su ipak samo meso koje za sitnu lovu opušta gadove da ne bi krepalo od gladi. U percepciji medija sve su one kurve.

Kad treba nalijepiti etiketu nekome od mantijaša ili kriminalcu u skupom odijelu, novinari su suzdržaniji. Ivanović, govorim o njemu jer je zaista inkarnacija prostaka, neće ni u ludilu nasrnuti na vaše popove i tajkune. Znaju mali dečki tko će im razbiti nos ako se zanesu.

Ironija je u tome da su najvatreniji zastupnici vrline oni koji najviše profitiraju na njoj. Koje je vaše sredstvo u borbi s lažnim tradicionalistima i konzervativcima uopšte?

Ne borim se protiv njih, pišem o njima. Većina ljudi ne zna kako izaći na kraj s ogromnom količinom zla u kome živi, pa joj godi kad sluša laži. Nisam u toj grupi, ali mi je jasno da nitko iz te grupe ne želi vidjeti istinu. Da nije tako, i vaši i naši političari, popovi i tajkuni visjeli bi na banderama dok bi im ptičurine žderale jetru.

Šta se u međuvremenu dogodilo s porodicom u koju se svi i dalje zaklinju kao u „osnovnu ćeliju društva“. Kako vidite naše „nove klince“, u kakve ljude odrastaju, a kakvu su starost dočekali njihovi roditelji?

Porodice više nema. Oni koji skupa žive u pedeset kvadrata dijele se na četrdesetogodišnjake koji jedva čekaju da im crknu otac i mater i šezdesetogodišnjake koji ne mogu svojim očima vjerovati u što su im se pretvorila djeca. Kakvo je zdravstvo u Hrvatskoj i Srbiji, moji vršnjaci, na sreću svojui svoje djece, neće još dugo mučiti potomke.

U Beogradu je početkom leta i sada ponovo aktuelna izložba „Živeo život“, koja dočarava način življenja u nekadašnjoj Jugoslaviji. I mirisi i ukusi i boje i filmovi i odeća i štafete. Ljudi se po nekoliko puta vraćaju da ponovo pogledaju postavku. Deca su im zblanuta ne verujući čime se oduševljavaju i zbog čega plaču. Mislite li da smo u to doba zaista poslednji put – živeli život?

Jedva čekam da vidim izložbu. Sličnu sam vidjela u Berlinu. Stotine ljudi čekalo je u redu da bi se ili prisjetilo bolje prošlosti ili zavirilo u nešto sasvim strano. Žao mi je da sam čitavo vrijeme dok sam živjela u Jugoslaviji jedva čekala da nestane. Mrzila sam tadašnje političare, sindikate koji su brinuli samo o zimnici i kako radnicima organizirati godišnje odmore. Do bjesnila me dovodila nemoć onih koji su vodili poduzeća a nisu mogli radniku ni u kojoj situaciji dati otkaz. Željela sam život u drugačijoj zemlji.U zemlji slobode govora, slobodnog tržišta, zemlji širokih mogućnosti za sve pametne i obrazovane i ambiciozne. I eto me. Ja još nekako mogu na kraj s depresijom jer se imam čega s nostalgijom sjećati. Moja djeca žive u paklu. Visokoobrazovani rade svetkom i petkom sretni ako dobiju bijednu plaću. Dave ih krediti,a od slobode govora se ne živi. Doduše, ne pada im na kraj pameti da tamo gdje rade bilo što kažu jer se otkazi, to sam željela, danas dobivaju bez ikakvih objašnjenja. Kad dođem u Beograd i krenem razgledavati vašu izložbu, u zgradi ću ostati mjesec dana i plakati, plakati, plakati. Da li smo zaista morali pobiti toliko desetaka hiljada ljudi da bismo se veselili izložbi koja govori o vremenu u kome su svi ti ljudi bili živi, zdravi i, danas mi se čini, ipak sretni.

Čemu ste propustili da naučite svoju decu u skladu s osobinama koje danas garantuju opstanak?

Nisam im godinama govorila da se samo preko leševa može stići do zvijezda. To im govorim posljednjih dvadesetak godina, ali mi se čini da je već prekasno. Djecu treba krenuti pravilno odgajati još dok su u rodilištu. U majušno uho svaka bi majka morala svojoj bebi nježno šaptati: Kad odrasteš – kradi, kad odrasteš – ubij, kad odrasteš – gazi one ispod sebe, kad odrasteš – svijet će biti tvoj samo ako ti ništa ne bude sveto.

Svet je danas opčinjen humanošću. Čovek koji je spasao psa iz vode postaje zvezda interneta. Kako se dogodilo da humanost, valjda očekivana osobina ljudi, postane senzacija?

Psi, mačke, kanarinci, ribice, sva nam ta bića danas izuzetno mnogo znače jer smo u proteklom ratu upoznali ljude. Vijest je kad spasiš psa, vijest nije kad sirotinji platiš kavu jer znamo da smo u kapitalizmu sami odgovorni za svoj položaj. Mi smo gospodari svoje sudbine, ako ćemo se zajebavati, a psima treba pomoći. Blago psima u našim novim zemljama.

Kome se danas aplaudira u Hrvatskoj?

Kriminalcima svih boja. Političarima, popovima, tajkunima, svima koji nama vladaju zahvaljujući lovi koju su od nas oteli. Sirotinja voli sado-mazo igrice.

Koga smatrate elitom u svojoj zemlji?

Elita? Oni koji su u mojoj zemlji elita, po meni bi trebali biti na robiji. Oni koje ja držim elitomsu svi vrijedni i pošteni ljudi, koji danas u Hrvatskoj drže glavu u kontejneru. Da će tako biti, pisala sam pre dvadeset godina. Žao mi je što sam bila vidovita.

Ko su ličnosti koje u našem vremenu inspirišu svet?

Uključite televizor, pogledajte kakvu nam inspiraciju nude naši gospodari, pa se povucite nekamo i stavite dva prsta u usta. Provjereno, pomaže.

Takođe, svet je opsednut uspehom. On je postavljen kao vrednost nad svim drugim vrednostima. Šta vi smatrate uspehom?

Uspjeh je kad živiš u miru sa samim sobom.

Čega se bojite?

Bolesti i patnje. Jedna mi je prijateljica, inače medicinska sestra, obećala da će me ubiti nježno kad je nazovem. Nadam se da me neće zajebati pa umrijeti prije mene.

Verujete li u izraz „tipični ženski strahovi“? Kakav je vaš odnos prema epohalnim opsesijama – mladosti, lepoti, „poznatosti“?

Hvala dragom bogu, više nisam mlada. Nisam ni lijepa. Kad danas pogledam neke svoje fotke stare četrdeset godina, na njima vidim curu koja je visoka i zgodna. Šteta što to tada nisam znala.

U moje vrijeme nas žene ljepota nije opsjedala. Mojoj je generaciji netko prodao priču da je najjače žensko oružje pamet.

Ja u to i danas vjerujem. Poznatost? Samo budala želi biti poznata. Kad bih mogla birati, bila bih beskrajno bogata i još beskrajnije nepoznata.

S druge strane, čega se muškarci plaše?

Zaboravila sam. Muškarci me uopće ne zanimaju, a samo se blijedo sjećam da sam nekad bila luda za njima. Zašto? Pitaj boga. Znam čega se plaši moja unučica. Leptira.

U međuvremenu, ni muškarci više nisu pošteđeni terora savršenosti, pre svega u fizičkom smislu. Šta mislite o narcisoidnim muškarcima?

Ne bih rekla da su muškarci koji drže do sebe narcisoidni. Muškarci su danas postali ono što žene nikad nisu prestale biti predmet. Ako malo bolje pogledate muškarce koji se dotjeruju, vidjet ćete da su to u pravilu gubitnici koji nabildanim tijelima pokušavaju doći do moći. Šanse da time steknu moć jednake su onoj koju ima kurvica lokalnog političara koja je odlučila postati predsjednica Evrope. Ulaganje u tijelo kratkoročna je investicija. Treba ulagati u bešćutnost, drskost i oružje.

Hrvati su uspeli nekako progutati Gay Pride, ali u Beogradu još uvek lete kamenice. Zašto toliko kuburimo s onima koji su različiti od nas?

Reći ću nešto što nije u trendu. Ne slažem se, držim debelom manipulacijom tezu da se demokratičnost neke zemlje treba mjeriti odnosom građana te zemlje prema homoseksualcima. Ako su građani dobri, onda je zemlja okej, ako homoseksualce gađaju kamenjem, onda u toj zemlji demokracije nema. Demokracije ionako nema. Zašto nam je netko baš homoseksualce ponudio kao metar kojim se mjeri demokracija, pojma nemam. Mislim da su homoseksualci ljudi poput mene i da ih se ni u jednoj zemlji ne bi trebalo tretirati kao ljude s posebnim potrebama. Znam da će me nakon ovoga kojekakve udruge proglasiti homofobom iako to nisam. Pitam se zašto se i u Srbiji i u Hrvatskoj dave i na najstrašnije načine ubijaju djeca, starci, mladi, ljudi u najboljim godinama, a baš nitko im ne daje šansu da formiraju paradu i traže pravo na život. U svijetu u svakoj zemlji najveći problem s vlašću uvijek ima većina.

I seks je podlegao precizno definisanim propozicijama da bi uopšte bio vredan pažnje ili pamćenja. Trajanje, uzastopni orgazmi, vratolomna izmena poza. Da li je ego ubio uživanje?

O seksu se mnogo govori i piše. Porno-industrija vrti milijarde dolara. Svi smo opsjednuti međunožjem i brojem orgazama po glavi stanovnika. U običnom životu seks je nešto što te jednom dnevno, kad si mlad, ili jednom godišnje, kad si u mojim godinama, podsjeti da se možeš baviti nečim što je uzbudljivije od gledanja Dnevnika.

Jeste li sujetni?

Bez zajebancije, idem pogledati što to znači. U Velikom rječniku hrvatskog jezika piše da je sujetan onaj tko je tašt i isprazan.Tašt? Tašt je onaj čovjek koji je osjetljiv na svoju veličinu. Nisam tašta. Bila bih tašta da sam velika.

Znam da ne podnosite termin Balkanci i da ne dopuštate da nas smatraju divljacima u odnosu na „civilizovanu“ Evropu i Ameriku. Stiče se utisak da za propast Jugoslavije i ratno ludilo krivite isključivo velike sile. Ipak, u čemu je naša krivica?

NI U ČEMU! Sad ne govorim o zločincima koji su u proteklom ratu bili plaćeni da bi ubijali, govorim o normalnim Srbima, normalnim Hrvatima i ostalim normalnima. Oni nisu imali nikakvu šansu da se izvuku iz klanja. Ako na državnoj televiziji u udarnom terminu gledaš, govorim o hrvatskoj televiziji, pogreb bebe koju su pred kućnim vratima ubili četnici, naravno da ćeš uzeti pušku u ruke i krenuti na „četnike“. Nakon deset godina čuješ da u bijelom sandučiću nije bilo bebe“, a ni četnika u blizini. Koliko je bilo takvih priča na obje strane? U ljudskoj je prirodi da ubija i kolje, ništa se na ovim prostorima nije dogodilo što nije bilo ljudsko. Meni smeta samo to što nam nitko nije rekao za koga i za što smo se klali. Život kojim danas živimo dao je odgovor na sva pitanja. Ameri su Jugoslaviju htjeli pretvoriti u svoju bazu, u tome su manje-više uspjeli. Srbi crkavaju otrovani osiromašenim uranom, Hrvati crkavaju u Afganistanu, tajkuni su nam oteli sve ono što smo desetljećima stvarali. Ipak, ne osjećam se krivom. Ja ni meni slični ljudi nisu mogli protiv takve sile. Propast Jugoslavije bio je projekt u koga su Jugoslaveni najmanje uložili. Ideje njihove, krv naša.

Kako doživljavate sudbinu intelektualaca na ovim prostorima?

Ako su intelektualci visokoobrazovani ljudi koji žele običnom narodu otkriti istinu o svijetu u kome živimo, onda mogu reći samo to da ih ja na ovim prostorima ne vidim. Ukoliko su intelektualci ljudi koji se u svim sistemima šlepaju uz bagru na vlasti, onda o njima mislim ono što i sav normalan svet.

Smatrate li sebe „angažovanim piscem“ i intelektualcem?

Sebe ne držim angažovanom jer znam da je svaki angažman vapijućeg u pustinji besmislen. Ja sam osoba, očito ipak tašta, koja osjeća potrebu da piše što misli. Da se pohvalim, moj blog rudan.info do sada je pročitan tri i pol milijuna puta. Jebote! Možda sam ipak moćna?! Možda bih mogla zapaliti sve ovo što je nama naša borba dala?

Šta činite za opšte dobro? Pretpostavljam da ćete reći da vas je briga za to, ali samim tim što pisanjem utičete na veliki broj ljudi, jasno je da imate uticaja.

Ništa ne činim za opće dobro. Sve što činim, činim za svoje dobro.

Na televiziji se ponašate kao kod kuće, govorite kolokvijalnim jezikom, ne marite za uglađeno ponašanje.

Zašto bih marila za uglađeno ponašanje? Tko su ljudi koji me gledaju dok sam na ekranu? To su moja braća i moje sestre. Ako s njima neću komunicirati opušteno, s kim ću?

U velikom finalu, gospođo Rudan, s obzirom na to kakav život živimo – ko nam je zapravo kriv?

Nije, nije, nije i nije istina da smo sami krivi za život kojim živimo. Čime ćemo se boriti protiv sile i nepravde? Oni imaju lovu, imaju oružje, imaju tamnice, imaju markete u kojima robovi rade, mogu nas moriti glađu kad im se digne, izbaciti iz naših kuća, oteti nam pravo na zdravlje, sreću, krov. Tko je kriv. Običan čovjek nikad nije kriv, ma koliko mu gospodari nametali osjećaj krivice. Nismo krivi što smo nemoćni. Nismo krivi! I nije istina da se moramo dohvatiti kuke i motike i krenuti. Jedini način da u modernom svijetu običan čovjek sačuva samopoštovanje jeste da sebi spraši metak u glavu.

Milan Nikolić

Foto: Promo

Ostavite komentar

Your email address will not be published.