Česnica ili Božićna pogača

Figuralna peciva uglavnom su darivana domaćinu i muškoj deci, a za žensku decu mesila se “kika”. Zavisno od kraja gde su pripremana, ova peciva su dobijala razna imena: „svinjarica“, „zec“, „ovčarica“, „volovi“, „guska“, „šaka“, „krmača i prasad“… Hlebovi namenjeni Badnjoj večeri kao i „veliki božićni kolač“ mesili su se o Badnjem danu, takođe rano ujutro, pre svanuća.

Recept za česnicu
U 250 grama mlakog mleka i 250 grama mlake vode rastope se kašičica šećera i dve kašičice soli. U kilogram mekog brašna tip 400 stavi se 75 grama putera, jedno celo jaje i jedno žumance. Sve se to dobro mesi oko 15 minuta, a potom se stavi zlatnik ili srebrenjak uvijen u samolepljivu foliju. Pogača se oblikuje i spusti u pleh premazan margarinom, a gornja površina se premaže žumancetom i uz pomoć dve viljuške podiže testo radi ukrašavanja.

KOLAČ ZDRAVLJA

Prvo parče testa odvajalo se za pravljenje kolača „zdravljak“ koji se u nekim krajevima Srbije nazivao “zdravlje i veselje”, „mali kolač“ ili „badnjak“ i jede se na Badnje veče. Pre pečenja domaćica ovaj kolač zaseca na onoliko delova koliko ima ukućana i pri tom izgovara: „sreća, zdravlje i napredak“. Božićni kolač je kružnog oblika i pravi se od dva do tri kilograma brašna. Gornja površina ukrašavana je reljefnim ukrasima od testa, a po sredini kolača obavezno su bile dve reljefne trake testa postavljene u vidu krsta. Na mestu gde se trake ukrštaju postavlja se krug uvijenog testa pod nazivom „ruža“ u koju se zabada struk bosiljka ili tri vlati pšenice vezane crvenom vunom ili pamučnim crvenim koncem.

Ali vremena su se promenila i danas se, posebno u gradskim sredinama, božićni hlebovi sve češće naručuju u pekarama. Ipak, Vesna Marjanović, načelnik Odeljenja za proučavanje narodne kulture Etnografskog muzeja i autor Vodiča kroz kolekciju predmeta uz božićne običaje, sklona je verovanju da su mnogi božićni običaji, u redukovanoj formi ili u simboličkim naznakama, sačuvani kod većine starije populacije, prevashodno kao obeležja pripadnosti pravoslavlju.

– Tradicija ne može da se konzervira. Zato su se i božićni običaji, naročito kod pravoslavaca, transformisali i prilagođavali novom vremenu, a nakon II svetskog rata dominira modifikovan scenario praznovanja koji je od Božića pomeran ka Novoj godini, prazniku koji je masovno proslavljan naročito u gradskim sredinama – objašnjava Marjanovićeva.

U etnološkoj literaturi božićni praznici se dele na predbožićne, božićne i postbožićne obrede. Božićne poklade su 26. novembra, a 27. počinje šestonedeljni božićni post tokom kojeg su, prema verovanju, ljudi najpodložniji zlim uticajima i demonima.

GDE SE PALI BADNJAK

Prilagođavanje novom vremenu često dovodi do vulgarizacije tradicije. Marjanovićeva podseća da je u prošlosti kolektivni badnjak po pravilu paljen na mestima gde porodica nije na okupu, obično tamo gde je bila stacionirana vojska, kao medijum između porodičnog doma i ljudi koji nisu s porodicom.

– U poslednjoj deceniji 20. veka počelo je paljenje badnjaka na neprimerenim mestima kao što su gradski parkovi, sajmovi, trgovi i slično. Tih godina proslavljanje Božića dobija prenaglašenu političku dimenziju, a organizaciju su često preuzimale političke stranke. Tako sam, na primer, u Vilovu u Bačkoj prisustvovala paljenju badnjaka na gomili auto-guma, a imala sam priliku i da vidim kako buktinju s badnjakom posipaju naftom da plamen bude što veći. Mislim da se sada to malo iščistilo – kaže naša sagovornica.


VRAĆANJE POZAJMICA

Sledi Badnji dan koji je smatran podjednako važnim kao i sam Božić. To je dan priprema kada se obavlja ritualno sečenje badnjaka (hrastovo, cerovo ili neko drugo tvrdo drvo), unošenje slame i posipanje oraha po kući... Badnja noć je noć bdenja, ne spava se, čeka se Bogomladenac, po narodnom verovanju nov vegetacioni period. Na Badnji dan se vraćaju sve pozajmljene stvari, a na trpezi je neparan broj posnih jela, vino, medovina.

Blic

Pogledajte još