Ova devojčica je dokaz da reinkarnacija postoji?!

Šanti Devi do svoje četvrte godine uopšte nije govorila, a kada je napokon izrekla svoje prve reči ostavila je ceo Delhi bez teksta: rekla je da je njen pravi dom u gradu Maturi, da se nekada zvala Lugdi a da joj je muž bio izvesni Kedarnat Čobe. Do detalja je opisala varoš u kome je živela u prošlom životu. Znala je i kako je umrla: dok se porađala, sedam godina ranije.

Kada su je odveli u taj grad, komisiji je pokazivala najkraći put i momentalno prepoznala “svoju” sestru, pored gomile drugih ljudi. Sama ta žena potvrđuje, i u dokumentarcu koji je pred vama, da ju je prepoznala, kao i mnogo drugih ljudi koji su živeli oko njih nekada. Vrhunac čitavog putovanja bio je kada je tada već devetogodišnja Šanti srela desetogodišnjeg Navnita. “Svog” sina kojeg je rađala i umrla.

Priča je dobila pažnju čitave nacije, toliko da ju je i Mahatma Gandi stavio u centar svoje borbe za indijsku nezavisnost.

Ipak, godinu dana nakon njene smrti na videlo je izašlo da je Kedarnat Čobe tokom prvih godina Šantinog života redovno posećivao Delhi, i to dućan preko puta mesta u kome je mala Šanti živela. Ovo je bacilo sumnju na celu priču, iako je mnogo ljudi u Indiji i širom sveta ni sada ne dovodi u pitanje; postoji mnoštvo pojedinosti koje mala Šanti jednostavno nije mogla znati.

Čuven je bio slučaj Amerikanke Virdžinije Tajg koja je pod hipnozom početkom pedesetih godina prošlog veka došla do spoznaje da je u prethodnom životu živela u Irskoj, oko 1800. godine, te da se zvala Brajdi Marfi. Kasnije se pokazalo da njena priča ima jako puno rupa, ali neki u nju i dalje veruju.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da tibetanski budizam reinkarnaciju uzima kao gotovu stvar i da zapravo svoj politički sistem zasniva na njoj, pošto je svaki dalaj lama reinkarnacija prethodnog i tako sve do samoga Bude.

Šta nauka ima o tome da kaže? Štošta. Dok su jedni naučnici krajnje skeptični, drugi tvrde da – iako su pojedinačno ovi slučajevi slabi – zajedno pokazuju jasan obrazac i sličnosti koji se ne mogu tek tako odbaciti.

Na primer, skoro sva deca su starosti od dve do pet godina i već do sedme ili osme mahom zaborave šta su tada pričali.

Takođe, neka od dece koja tvrde da su u prošlim životima umrla nasilnom smrću imaju interesantne urođene fizičke osobine. Na primer, devojčica iz Turske koja kaže da ju je u prošlom životu muž ubio tako što joj je odsekao glavu ima urođeni “ožiljak” na vratu; dečak koji kaže da su mu pucali u glavu ima “ranu”; dečak koji govori da je poginuo u saobraćajnoj nesreći ima krupan deformitet na nozi.

Kritičari ukazuju na ozbiljne propuste u istraživanjima i ispitivanju ove dece, kao i na činjenicu da se mahom radi o mališanima koji dolaze iz zajednica koje neguju ideju reinkarnacije, bilo da su to Hindusi ili na primer Alaviti u Turskoj.

Ni u Indiji nisu svi oduševljeni ovom idejom i konceptom kao takvim. Oni ukazuju da svu svi slučajevi koje su lično ispitivali bili lažni, prevare ili prosto proizvod ludila.

"Koncept reinkarnacije je osmišljen da bi se niži staleži držali u pokornosti; ako se neko rodio kao nedodirljivi (najniži sloj najnižeg sloja) onda je nešto mnogo zgrešio u prethodnom životu. Ljudi su ubeđeni da je to karma i da se od sudbine ne može pobeći, da im je ona ispisana na čelu. To im ubija preduzetnički i avanturistički duh i izaziva letargiju. Zato je Indija tako nazadna", kažu oni.

Sve ovo otežava “dokazivanje” koncepta, ako je on ikako i moguć, sa naučne strane, i vraća ga na ravan na kojoj je uvek i bio, i na kojoj mu je i mesto: na ravan religije i verovanja. Ili veruješ ili ne. Ako veruješ, nema te nauke koja će ti pokazati da grešiš, i obrnuto.

Izvor: Telegraf

Pogledajte još