DANAS JE SVETI GLIGORIJE BOGOSLOV: Otac mu se držao jelinske zablude i jevrejskog neverstva!

Sveti Gligorije Bogoslov je rođen u Kapadokiji, u gradu Nazianzu, zbog čega se i naziva Nazianzin. Roditelju su mu bili blagorodni i ugledni: Otac Grigorije, majka Nona. Otac mu je prvo bio nezanbožac jer je rođen od nehrišćanskih roditelja: od oca Jelina, i majke Jevrejke, pa se držao i jelinske zablude i jevrejskog neverstva. A majka cvetog Gligorija, blažena Nona, beše hrišćanka, rođena od hrišćanskih roditelja, i od malena vaspitana u veri i strahu Božjem. Po pomislu Božijem ona bi udata za neznabožng muža, da bi i njega privela u svetu veru, po rečima apostola: Muž nekršten osveti se ženom krštenom (1 Kop. 7,14 )- što i bi. Jer Nona, govoreći svagda svome mužu reči bogomudre, i usto moleći se usurdno Bogu za njega pomoću Božjom prevede ga u hrišćanstvo.

Grigorije Bogoslov, veliki otac i učitelj Crkve, rodio se u jugozapadnoj oblasti Kapadokije, na imanju svojih roditelja, u blizini grada Nazianza. Kapadokija među savremenicima nije uživala dobar ugled. Kapadokijske porodice i zajednice nisu bez razloga smatrane verolomnima, lažljivima i brzopletima. Za njih je postojala izreka da, ako zmija ujede Kapadokijca, uginuće. Sem toga, Kapadokija u IV veku postaje gnezdo arijanstva. Međutim, ona je iznedrila i trojicu velikih Kapadokijaca - Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova i Grigorija Nisijskog - brata Vasilijevog, koji proslaviše njezino ime i postadoše, ne samo za Kapadokiju, nego i za celokupno pravoslavlje glavni oslonac i izvor bogoslovske mudrosti. Porodice, iz kojih se rodiše ovi veliki delatnici Crkve, dale su primer i obrazac pravih hrišćanskih žena, kao što su Nona, majka Grigorija Bogoslova, Emelija, majka Vasilija Velikog i Grigorija Nisijskog i Makrina, sestra poslednje dvojice - imena koja je istorija gordo čuvala i pominjala u vaspitavanju potomstva. Grigorijev otac - takođe Grigorije - beše imućan čovek za ono vreme. Pripadao je hrišćanskoj porodici i kao već hrišćanin, prešao je u sektu "ozarenih teista", koji su se klanjali bogu sa izgledom sunca i vatre. Njihovo učenje predstavlja mešavinu judejskih i persijskih verovanja. Ženu Grigorija starijeg, ubeđenu hrišćanku, onespokojilo je muževljevo istupanje iz hrišćanstva. Mnogo puta ga je ubeđivala da napusti sektu i zahvaljujući njezinom insistiranju on je ponovo, ovaj put nepovratno, napustio sektu i vratio se u krilo Crkve, krstivši se 325. godine; krstio ga je episkop kesarijski Leontije na proputovanju kroz Nazijanz, idući na sabor u Nikeju. Posle krštenja postaje prezviter u Nazianzu, a 329. godine i episkop toga grada. Njegovo bogoslovsko obrazovanje beše veoma oskudno, ali svojom pastvom je upravljao odlučno i krotko, ispoljivši u pastirstvovanju svu energiju i dušebrižnost. Najveći uticaj na njega imala je njegova žena koja mu se podčinjavala u svemu, kao mužu, ali je time neprimetno postala njegova učiteljica i voditeljka. Ona beše veoma dobra i ubedljiva žena; govorila je da bi zbog ubogih čak i muža svoga mogla založiti, pa i decu. Prema sirotinji je bila širokogruda i nikog od njih nije odbijala sa praga. Grigorije beše njihov prvenac, sin molitve. Posle njega rodiše sina Konstancija i ćerku Gorgoniju. Kao prvencu, rođenom u vanrednim okolnostima (rodio se 330. g. kao plod molitve, posle dugogodišnjeg supružanskog života bez dece), posvetiše mu svu roditeljsku ljubav i pažnju. Majka se potrudila da ga vaspita u pravom i iskrenom hrišćanstvu, a tome na ruku je išao i vrlo visoki moralni život kojim su ga u porodici okruživali. Otac mu je omogućio puni kurs obrazovanja. Najpre u Nazianzu, zatim u dvema Kesarijama - Kapadokijskoj i Palestinskoj, pa u Aleksandriji i na kraju, kao zbir svega - u Atini. Takav je put razvoja i usavršavanja bogatih darova budućeg svetitelja Crkve. Ko se od savremenih mladića može pohvaliti ovakvom usrdnošću u naukama, tako bogatim i svestranim obrazovanjem, koje je dobio Grigorije Bogoslov?
U Atini se snažnim plamenom razgorelo njegovo druženje i prijateljstvo sa Vasilijem. Temelj ovom prijateljstvu postavljen je još u Kesariji Kapadokijskoj gde su obojica primili srednjoškolsko obrazovanje. To je bilo vanredno druženje. U svoj odnos prema Vasiliju, Grigorije ulaže svu svoju prefinjenost, neizrecivi izliv ljubavi i samoodricanja.
"U Atini sam tražio krasnorečivost, kaže Grigorije - a pronašao sam sreću, jer sam susreo Vasilija. Ličio sam na Saula koji je, tražeći magare, pronašao sebi carstvo. Slučajni pronalazak pokazao se uzvišeniji od glavnog cilja".
Tokom 360. godine njegovo školovanje je završeno i on je napustio Atinu. Nešto pre njegovog odlaska iz Atine, nju je napustio i Vasilije te je Grigorije, ostavši bez druga, osetio svu izlišnost svog daljeg bavljenja u Atini. U Atini je proveo oko 10 godina i za to vreme je veoma dobro izučio književnost i filosofiju klasične starine i savršeno je ovladao retorikom i dijalektikom. Sablazni i primamljivosti ovog velikog paganskog grada nisu taknule dušu njegovu, a hrišćanski poziv mu beše osnovni i jedinstveni cilj života. Utolivši žeđ za znanjem i vrativši se u rodni Nazianz, maštao je o osami, sazercanju i posvećenosti Bogu.
I po vaspitanju i po svojim duševnim stremljenjima Grigorije nije bio sklon aktivnoj delatnosti. Prilike u kojima je provodio detinjstvo i mladalačke godine razvile su u njemu sva duševna svojstva. Ništa prizemno nije ga se doticalo. Majka mu je stalno govorila: "Ja sam te rodila posle mnogo svojih molitava, pa se i sada molim za tebe da u svemu budeš savršen". Njezina molitva beše uslišana. Od najmlađih godina Grigorije je plamtio duhom svojim za Hrista, jer su se u veri i ljubavi prema Hristu iskristalisale sve njegove misli i želje. "Najveće moje bogatstvo, govorio je on, jeste Hristos, koji je uzneo moj um uvis". Ako je njegov ovozemaljski život i bio oznamenovan raznoraznim zbivanjima, naročito u poslednjem periodu života, ipak to nije bio plod njegove volje, nego sila neophodnosti - svejedno da li je ispunjavao volju svojih roditelja, koja za njega beše svetinja, ili dug svoj prema Crkvi, naročito kada je bio potreban autoritet njegovog glasa radi odbrane i interesa Crkve. On sam je želeo da mu život bude jednoličan, jer tako je mogao da se posveti svome unutarnjem biću i životu. U pismu Vasiliju Velikom on nedvojbeno kaže da mu je "najvažnije delo - tihovanje". Ustvari, njegovo tihovanje i pasivnost behu takvi samo na prvi pogled. On je živeo veoma bogatim duhovnim životom, duboko sakrivenim od očiju većine, a taj život je predstavljao najverniji put ka Hristu, jer je sav njegov smisao bio u odricanju od svega sujetnog i prizemnog; zadatak ovakvog života ogleda se u moralnom samovaspitanju i u pripremanju za budući večni i idealni život. Sa ovog aspekta pojmljiva je njegova ravnodušnost, pa čak i neželenje primanja blistavog obrazovanja i darova životnih. Žitelji njegovog rodnog grada - Nazianza, znajući njegove vanredne oratorske kvalitete, predlagahu mu da postane učitelj besedništva, ali se on toga odrekao. U njemu je potajno tinjao veliki dar učitelja Crkve; međutim, plašeći se obaveza koje bi ga odvojile od sazercateljnog života, on je odrekao i prezviterski čin; međutim, protiv njegove volje, otac ga rukopolaže u čin prezvitera. Rukopoloženje je toliko pomutilo njegov duševni mir da je on, jednostavno, pobegao u Pont, u manastir svoga druga Vasilija, kako bi u samoći pronašao i povratio svoj duševni sklad i spokojstvo. Tek posle upornih očevih nastojanja on se vraća u mesto službovanja. Opet protiv svoje volje prima i episkopski čin od svoga druga Vasilija Velikog i postavljenje za episkopa gradića Sasime; i ovom prilikom je, radi duševnog mira i stabilnosti, pobegao u Pont i opet zbog upornosti svoga oca, vraća se u Nazianz da mu pomogne u upravljanju Crkvom. Svako spoticanje u životu za njega beše spoticanje sa ljudskim slabostima i porocima - sa lažima, klevetama, zavišću, nedobronamernošću, itd. Otuda nastadoše osećanja učmalosti i razočarenja koja se svaki put, kada je bio prisiljen da napusti svoju osamljenost i tihovanje, pojavljivahu u ulozi delatelja. Pred njegove oči svaki put izlažahu tada dva života - jedan savršeni, uređen po zavetima Hristu i u Hristu, i drugi - koji je većina ljudi živela i koji je veoma udaljen od evanđelskog ideala; on je svaki put prednost davao prvom životu. "Osamljujem se u Bogu, piše on Vosposiju, episkopu kolonijskom, koji je jedini čist i neiskvaren. Udubljujem se u sebe samoga". Poetski izobličavajući zemaljske kumire ljudi - bogatstvo, lepotu, slavu, itd., on zaključuje da je "jedino dobro i prekrasno za čoveka - uzimanje krsta i preselenje odavde". Zbog toga je Grigorije bio ubeđen da je "prekrasno živeti život tuđ životu". Ovako je on utemeljio i uredio svoj život. Najveći deo života posvećuje osami i samo usled preke potrebe, izlazi iz nje.

Izvor: Nadlanu / svetosavlje.org

Pogledajte još