#BOOKTALK2016 – Vlaho Bogišić: Krleža je u hrvatskoj javnosti manje više neželjena pojava

0

Novi Sad će 1. i 2. septembra po drugi put biti domaćin najpriznatijim imenima iz sveta književnosti i izdavaštva. U prostorijama Spomen-zbirke Pavla Beljanskog 1. septembra od 19 sati održaće se prva panel diskusija i svečani koktel, a 2. septembra će se održati 10 panel diskusija u dva paralelna programa.

Kao i prošle godine konferenciji će prethoditi akcija „Nedelja knjige„,od 29. avgusta do 2. septembra u sklopu koje će svi putnici u gradskom prevozu u Novom Sada koje naši volonteri zateknu da čitaju knjigu dobiti knjigu na poklon. Poklon knjige obezbedili su izdavači, partneri konferencije.

Po prvi put u sklopu konferencije održaće se Walk & Talk: Razgovor sa omiljenim piscem tokom šetnje Novim Sadom! Učesnici konferencije imaće prilike da se druže sa svojim omiljenim piscima tokom „Walk & Talk“ aktivacije. Šetnja Novim Sadom uz kafu i kolače u „Teatru„.

Na panelu „Umetnik i njegov spomenik: Kako čuvamo uspomenu na dela velikana naše kulture“ učestvovaće i Vlaho Bogišić, leksikograf i pisac, središnje područje njegovog rada su dela Miroslava Krleže, urednik je i priređivač Krležinih dela.

Središte vašeg rada su dela Miroslava Krleže. Da li su vas lične simpatije prema njegovom delu opredelile da i deo svoje karijere posvetite ovom književniku?

– Krležom sam se počeo baviti kada sam dobio posao na projektu koji je istraživao njegovo djelo. Zapravo, poslije mi je bilo drago što Krležu nisam sreo, premda je vjerojatnost postojala, jer sam se kao student kretao u orbiti njegova bližeg književnog kruga. Kako sentimentalnost može biti fatalna u opredjeljenjima o kojima govorite pokazuju brojni primjeri preuzimanja nasljedstva u familijama važnih umjetnika. Čak i kada su sami talentirani ili ozbiljno upućeni u predmet kao stručnjaci, sentimentalni baštinici visoko su rizični za djelo do kojeg im je „lično stalo“. A ako mislite na vrijednosti koje iz takva, recimo Krležina djela proizlaze, da biste ih dijelili ne morate biti rođak ili tumač, posve je dovoljno biti čitatelj. I da, jesam pasionirani, a to znači sumnjom prožet Krležin čitatelj.

Da li su lik i delo Krleže dovoljno zastupljeni u hrvatskoj javnosti i da li su zastupljeni na pravi način?

– Upotrebili ste dobar pojam – javnost. Krleža je otkad se u njoj pojavio, u hrvatskoj javnosti manje više neželjena pojava. Znalo se kazati – neželjeni prorok, preciznije je možda – neželjeni svjedok. U perspektivi, kada je i sam postao historijska pojava, dolazi na vidjelo kako se kulturna težišta u hrvatskoj javnosti udaljavaju od svijeta kakav je zastupao. To nije frustrirajuće tek za nas koji do Krleže držimo, već i za samu tu javnost, jer se ni ona ne usudi Krleži odreći da je upravo njegova kritička misao u jezgri moderniteta na kojemu verbalno, s neizvjesnim kreativnim prinosom, recentno preživljavaju njezini favoriti.

Kako ocenjujete odnos države i javnosti prema velikanima hrvatske književnosti?

– Pitanje je kompleksno jer pored javnosti uvodite pojam države, a onda bismo trebali dodati pojmove društva i publike. Država je u takvim stvarima proračunata prema kotaciji stranačkih politika, ali uglavnom bez tzv. kanonskog učinka, čak i kada joj asistira državna Akademija. Ili se zaplete u školske kurikulume. Prave književne kotacije dolaze, međutim, prije iz društvenog humusa, publike koja čita i u tom je smislu umrežena. Njezini su glasnogovornici u javnosti nestali, jer književnosti u medijima nema. Zagušen je čak i privatni razgovor o knjigama, jer i oni za koje znate da su ih pročitali kažu da ne znaju je li pročitano „dobro“, budući da su izgubili orijentire i alate za usporedbu.

Pratite li kako regionalna književna scena čuva svoje velikane i uspomenu na njihova dela i kako biste to ocenili?

– Ako mislite na štokavski komšiluk, pratim. Eto, recimo u Beogradu se i nadalje otvaraju knjižare, što je iz zagrebačke perspektive pravo malo čudo, a i veselje kada dođete pa osjetite tu vrstu života. Otvaraju ih veliki i mali privatni knjižari, a i javna poduzeća, te se pritom natječu po kojem će ih piscu nazvati. Tako možete dogovoriti susret u Crnjanskog ili Pekića, ali ne i kod Dantea, Servantesa ili Bulgakova. Hoteli, banke, agencije ili konzumi drukčije artikuliraju svoj razmjer, Krležinu omiljenom beogradskom hotelu tako je „vraćen“ naziv Royal. Premda nije najbolji, Mažestik je Dante među beogradskim hotelima, a onaj tko ga je tako nazvao očito je imao sluha za prekograničnost svijeta u kojem je živio. Nekoć je Andrić kazao Bulatoviću: Znate Bule, s piscima je kao i s banknotama, nema pethiljadarke ako je ne možete razmijeniti u manje vrijednosnice. Analogno, nema ni nacionalnih banknota ako njima ne možete plaćati na strani, pogotovo u komšiluku.

Kompletan program konferencije i način prijave za učešće pogledajte na linku www.color.rs/booktalk2016/

BookTalk-Vizual-2016 - smanjeno

Foto: Color Press Grupa, Privatna arhiva

Slični članci

Ostavite komentar

Your email address will not be published.