SCENA IZ AUTOBUSA KOJA SE PREPRIČAVA: Milka Canić održala lekciju, muž pocrveneo od sramote!

Svakodnevni mir pronalazi u svom stanu na Vidikovcu koji je dobila od Kolegijuma Vojne gimnazije pre više od trideset godina. Okružen zelenilom, stan na vrhu solitera sa pogledom na Avalski toranj, uređen u njenim omiljenim bojama (plavoj i beloj) prepun je biljaka, umetničkih slika i naravno knjiga koje se nalaze što u ormarima, što na krevetu, pa i na trpezarijskim stolicama.

Uredno poređani rečnici, enciklopedije i ostale knjige koje je ova zaljubljenica u književnost godinama kupovala zauzeli su tri velike police, a Milka se seća kako se zbog toga često sukobljavala sa suprugom.

- Jednom sam jedva namolila svog muža da usisivačem očisti kuću, pa kažem, hajde malo i ispod kreveta, a tu sam ja sakrila dva džaka knjiga, jer je on rekao:

"Kupiš li samo još neku knjigu, da znaš..." Ja mu rekoh da su tu knjige i setim se istog trenutka, ali kasno. Onda je on meni rekao: "E, pa, da znaš da ovo više neće moći!" Međutim, došli smo do toga da sam ja svoju strast prema knjigama prenela i na njega, pa je i on posle počeo da ih kupuje.

I nakon 12 godina, koliko je prošlo od kada joj je suprug preminuo, Milki se u očima smenjuju čas tuga, kada govori o teškim trenucima kroz koje je prolazila dok je bolovao, čas neka posebna radost dok se seća nezaboravnih godina proživljenih s njim. Sa suprugom Dragišom provela je najlepše trenutke svog života. Dobili su ćerku Katarinu i sina Tomislava, koji su sada zreli ljudi, uspešni u svom poslu i koji su im podarili unuke.

- Na televiziji sam počela da radim slučajno, na predlog prijateljice koja je bila spikerka na RTS-u. Ona me je jednog dana pozvala i pitala: „Hoćeš li ti Milka da dođeš malo da pomogneš u programu „Srbija danas“ kao lektor?“ Ja kažem da to nikad nisam radila, ustvari, jesam radila kao lektor ali ne kao televizijski i ne znam da li ću to znati.

„Znaćeš“, kaže ona i tako je to počelo. Posle nje me je moj kolega Žika Čebić pozvao da radim u „Slagalici“, njemu sam isto tako odgovorila da ne znam da li ću to znati, jer je to teško i odgovorno da se po čitav dan družite s knjigama. On kaže: „Hoćete, hoćete, ja znam da hoćete“ i sreća te smo moja urednica i ja našle zajednički jezik i ta saradnja je dobro počela i traje uspešno već dugi niz godina.

Mada mnogi misle da je zadatak Milke Canić, samo da sedi u studiju i gledaoce „Slagalice“ pozdravi onim čuvenim „Dobro veče“, njen posao je mnogo složeniji, teži i odgovorniji.

- Ja sam onaj koji kontroliše sva pitanja od prvog do poslednjeg slova. Prvo moram da proverim da li je to pitanje tačno, pre svega materijalno, zatim stilski, zatim jezički. Na snimanju vodim računa da sve protekne regularno, da neko ne bude obeštećen. Ako takmičar da drugačiji odgovor od onog koji mi imamo, ja zaustavljam snimanje sve dok ne proverim da li taj odgovor može da se prizna. Postoje neke oblasti poput matematike i fizike gde ja nisam jaka, onda zovem svoje prijatelje, saradnike, stručnjake, koji su moji supervizori. Ako se neko pitanje ponovilo ili nije tačno ja to skidam, pišem drugi, preformulišem. Nije baš jednostavno, jer svakog dana morate da budete novi, neobični, aktuelni, da zagolicate i dete koje vas gleda i čoveka od osamdeset godina koji iza sebe ima veliko iskustvo i znanje.

Na pitanje zašto se gledaocima obraća samo sa „Dobro veče“ kaže da joj se taj pozdrav učinio kao najprikladniji.

- U početku bilo je samo da treba klimnuti glavom. Posle je na zahtev gledalaca trebalo da kažem po neku rečenicu i došli smo do toga da ja preuzimam ulogu voditelja, koji više nema šta da kaže ako ja kažem sve. Iako drži do pravila priznaje da ponekad nešto može da se izgovori nepravilno ukoliko to ima neki veći smisao, što ona i čini svaki put kada se obrati gledaocima. U želji da pozdravi sve ljude koji gledaju kviz, supervizor pogrešno akcentuje reč „veče“.

- Ja nisam razmišljala o tome kako ću to reći, već sam jednostavno u jednom trenutku želela da sve pozdravim i kako ćete to da uradite, ako ne srdačno. Valjda je narod prepoznao tu moju želju, pa se dešava da se mladi prijave za „Slagalicu“ zato što žele mene da upoznaju, što mi je posebno drago.

Često sretanje sa jezičkim nepravilnostima i greškama u govoru ne uspevaju da joj ubiju volju da doprinese očuvanju čistote srpskog jezika. Saglasno sa izrekom „Jednom profesor – uvek profesor“, bivša profesorka srpskog jezika i književnosti često ukazuje ljudima na greške koje naprave u razgovoru. Takvo ponašanje ne nailazi uvek na pozitivnu reakciju.

-Moj muž i ja smo se vozili autobusom 23 i jedna žena koja je sedela iza nas rekla je ženi pored nje: „Moja je Jelena višlja od tvoje Milice“, a ja sam se okrenula i rekla: „Viša, kaže se viša, a ne višlja.“ Za mog muža je bilo šokantno da ja negde na javnom mestu ispravljam ljude. Pocrveneo je i izašao na sledećoj stanici. Ja kažem: „Kuda ćeš?“, a on će:

Kuda ću, idem napolje! Neću da me brukaš po autobusu.“ Tačno je da ja to radim svesno, ali ponekad je to jače od mene.

Izvor: zurnalist.rs

Pogledajte još