Kuvarov Titanik-horor: Preživeo dva dana na dnu okeana, ribe mu pojele drugove

Brodski kuvar nalazio se na remorkeru “Džeskon-4” kada se 26. maja prevrunuo u Atlantskom okeanu zbog ogromnih talasa, oko 30 kilometara od obale Nigerije. Ronioci su uspeli da pronađu tela deset članova posade, dok su se dva člana vodila kao nestala. U rano jutro 26. maja, Okin kaže da je bio u toaletu kad je primetio da je brod počeo da se prevrće. Kako je voda nadirala, morao je na silu da otvori metalna varta.

- Dok sam izlazio iz toaleta bilo je mračno kao u tunelu, a mi smo pokušavali da se orijentišemo u skladu sa strujanjem vode, koja nas je vodila ka izlazu za hitne slučajeve. Trojica su bila ispred mene kad je voda iznenada provalila svom silinom. Gledao sam kako voda odvlači jednog po jednog i znao sam da njima više nema spasa - priča za Rojters.

Okin je preživeo udišući vazduh iz malog prostora u lavabou okrenutom naopačke. Vazdušni mehur se polagano smanjivao i kretao duž plafona malog toaleta ka spavaćoj sobi.

- Bio sam u vodi u totalnom mraku i mislio da mi nema spasa. Stalno sam mislio kako će voda ispuniti celu prostoriju, ali nije. Bio sam gladan, ali najviše sam bio žedan. Zbog slane vode otpala mi je koža s jezika - priča Okin, kome je koža počela da se ljušti od soli.

Okin, koji je na sebi imao smo donji veš, u jednom trenutku skupio je dovoljno snage da otvori vrata i otpliva u oficirsku spavaću sobu gde je počeo da čupa panelni zid kako bi mu poslužio kao splav. A onda je osetio da nije sam u mraku.

- Bilo mi je vrlo hladno i bilo je mračno. Ništa nisam mogao da vidim, ali mogao sam da naslutim mrtva tela mojih drugova okolo. Mogao sam da ih omirišem. Ribe su plivale okolo i hranile se ljudskim mesom. Taj zvuk je bio užasan - priča Okin.

Okin se priseća kako je u jednom trenutku čuo udaranje sekire. Dohvatio je prvo što mu je bilo pri ruci, bocu s vodom, i počeo da udara njom po zidu, nadajući se da ća čuti s druge strane zida. Ugledao je svetlost baklje i počeo da maše rukama i tada ugledao zapanjeno lice ronioca koji nije mogao da veruje da unutra ima još nekog živog.

Na površinu vode isplivao je posle više od 60 sati provedenih u potonulom brodu. Isto toliko vremena je potom proveo u sobi za dekompresiju, jer da je odmah pušten da diše spoljašnji vazduh, verovatno bi umro.

Mladi kuvar kaže da mu se stalno vraćaju slike iz olupine i da, dok leži na krevetu, često ima utisak da tone.

- Tada pomislim da sam opet na moru, a onda skočim i počnem da vrištim. Ne znam zbog čega voda nije ispunila i tu prostoriju u kojoj sam bio. Molio sam se Bogu i on je uslišio moje molbe. Bilo je to pravo čudo - kaže on.

Izvor: I. Funduk za "Blic"

Pogledajte još