Kultura ostavljanja bakšiša u Srbiji

U našoj zemlji običaj ostavljanja bakšiša definitivno živi. Malo ko smatra da je neukusno dati neki dinar više u kafiću, restoranu, taksiju, kod frizera, ili čak u prodavnici.

Ipak, mnogi se ponekad nađu u dilemi oko toga koliko novca treba ostaviti i kada. Raspitali smo se koliko Beograđani imaju običaj da se „otvore” kada plaćaju račun i koliko to cene oni koji novac primaju.

Suvišno je i reći da konobari u restoranima i kafićima očekuju napojnicu – u ovoj profesiji ona neretko prevazilazi i iznos plate.

"Dnevnica mi je nešto preko hiljadu dinara, ali sa bakšišom izađem na minimum dve hiljade. Mesečno zaradim oko 60 hiljada dinara, što je u Srbiji suma koja premašuje prosečnu platu,"
rekao nam je Nikola, konobar jednog kafića u centru Beograda.

Beograđani, u principu, redovno čašćavaju konobare. Neki, doduše, ostave samo sitniš koji im viri iz novčanika, ali drugi su prilično velikodušni. Ipak, turisti nam u čašćavanju prave konkurenciju.

"Najveći bakšiš koji sam dobio u Beogradu bio je 3 hiljade dinara, ali je gost bio strani državljanin. Nema pravila. Neki izgledaju kao da će mi ostaviti pozamašnu svotu novca a daju 20 dinara iako su popili „boga oca” i sedeli satima, a neki naruče samo kafu ili vodu i ostave mi bakšiš koji je duplo veći od računa. Takve goste najviše volim,"
iskren je Nikola, koji ovaj posao radi već godinama jer mu se trenutno, u Srbiji, najviše isplati.

Čestu polemiku stvara i ostavljanje sitnog novca kasirki u prodavnici. Pitali smo ih koliko im, zapravo, taj ostavljeni dinar znači.

Ljiljana, Tanja, Marko i Slavica, zaposleni u nekoliko manjih prodavnica sa robom široke potrošnje, složili su se u jednoj stvari: „Apsolutno nam ništa ne znači ako neko na kasi ostavi dinar ili dva.”

"Ja na kraju dana to ne uzimam kao neki bakšiš… Ljudi koji ne žele da im vratim tih par dinara u metalu mi pomognu samo u tom smislu što se osećam bolje kada u kasi imam „siću“, zbog kusura,"
kaže Ljiljana, prodavačica sa Voždovca.

Njen kolega Marko, koji radi u jednoj beogradskoj trafici se slaže: „Nekad mi ostave sami, nekad ja nemam da im vratim, nekad mi ostanu i dužni, pa mi na kraju izađe na isto. Meni tih par dinara koji, eventualno, na kraju dana preteknu ništa lično ne može da pomogne – pa nije to 200 hiljada evra da mi napravi ne znam kakvu razliku u životu.”

Zaključak: ako mislite da ste humani zbog toga što kažete „u redu je” kad vam prodavačica vrati dva dinara u metalu, varate se.

I dok se zna da u ugostetiljsim objektima svakako treba ostaviti bakšiš, mnogi imaju dilemu kada se radi o taksistima ili kozmetičarima.

"U taksiju obično zaokružim do određene cifre, ali to nikad ne premaši 50 dinara. Kod kozmetičarke i frizerke takođe častim radnicu koja se potrudila oko mene sa 50 do 100 dinara,"
kaže Mina, studentkinja iz Beograda.

Saznali smo i da mnogi naši sugrađani oklevaju da ostave bakšiš ako nisu zadovoljni uslugom. Većina sagovornika rekla nam je da taksisti ne daju ništa „preko” ako misle da ih, na primer, namerno vozi dužim putem.

Takođe, naše iskustvo je pokazalo da su muškarci izdašniji od žena kada je u pitanju napojnica. Što i ne čudi – u Srbiji je uobičajeno da lepe i simpatične radnice dobijaju veću „nagradu” od gostiju, stranki ili klijenata suprotnog pola.

Sa druge strane, muški konobari sa kojima smo razgovarali otkrili su nam da devojke retko daju veliki bakšiš, ali kada odluče da ih časte to stvarno bude „u velikom stilu”.

Od zemlje do zemlje

Reč „bakšiš” dolazi iz turskog jezika i znači poklon. U balkanskim državama je sasvim uobičajena stvar, dok se u nekim zemljama zapadne Evrope retko daje. Italijani, na primer, apsolutno nemaju nikakvu kulturu ostavljanja napojnice i čak im je ta tradicija smešna, a ni Francuzi ne važe za narod „široke ruke”. U Americi se podrazumeva ostavljanje barem 10 do 20 odsto od pružene usluge, dok se u retkim zemljama dalekog istoka, poput Kine i Japana ovaj običaj se smatra uvredljivim.

Izvor: Dnevno.rs

Pogledajte još