Bebi Dol

Gde god da se pojavi, reakcije i komentari su - ''ekscentrična'', ''drugačija'', ''autentična'', ali ona je, pre svega, odlična pevačica, sa zavidnom biografijom. Posle svega što je uradila za muzičku scenu na prostoru ex -Yu, sasvim je dovoljno reći – Bebi Dol.

Bebi Dol ili Dragana Šarić?
Bebi: Kada sam bila mala devojčica i kada sam počela da se bavim ovim poslom, bilo je neko drugačije vreme, i svi mi koji smo tada počinjali da se bavimo muzikom, kretali smo u tu priču, pre svega, iz velike ljubavi prema muzici. Ja sam tada još uvek išla u srednju školu, to je bilo drugačije vreme i nije bilo moderno biti pevačica. Ja sam, naivno, mislila da ako se ja prozovem nekako da niko nikada neće morati da zna ko je to u stvari. Imala sam 16 godina i toliko sam bila blesava da sam rekla – ok, neću davati intervjue, moje pesme će se puštati na radiju, ko je to – nije bitno! I omot za moj prvi singl ''Mustafa'' bio je bez fotografija, samo je pisalo ''Bebidol''. Tako sam ja mislila da niko nikada neće morati da zna detalje o meni. Međutim, stvarnost me je žešće šibala u godinama koje će uslediti - ne samo da ljude interesuje kako se zoveš, nego sve ostalo! I tako je ta moja prvobitna ideja propala. Ja bih to najradije sada promenila, ali kad imaš izdavača kome to ime znači, jer kada se bilo gde na prostoru bivše Jugoslavije kaže ime ''Bebi Dol'' svi znaju šta je to, sada je glupo da se ja ponovo nazivam nekako drugačije.

Od najmlađeg đaka solo pevanja u Mokranjcu do Dragane Šarić danas, šta se to u tebi lično promenilo?
Bebi: Ako ima dobrih stvari, osim same muzike, u celom ovom zoološkom vrtu, kako život ponekad izgleda, onda je to da te upravo ono što ne očekuješ a što ti se dešava učini mnogo jačim, fizički, mentalno, emotivno... Učini od tebe mnogo bolju osobu. Čitav taj period adaptacije na to da muzika nije više moja ljubav nego da se uveliko pretvorila u moj posao, i da više nemaš svoju slobodu, kreću da te šibaju idogađaju se i dobre i loše stvari. Dobre stvari su one direktno vezane za muziku, taj divan proces kada sviraš i kada osetiš da si ljudima dao nešto divno, neponovljivo, kada ti se nasmeše i zahvaljuju. Ja sam imala tu sreću da počnem da se bavim ovim poslom u vreme kada je postojala donja granica u svim stvarima. Postojala je granica ispod koje stvari jednostavno nisu dolazile u obzir.

A danas?
Bebi: Danas nema te donje granice i danas čitav ovaj naš život mogu da nazovem: Igre bez granica! Ja sam vrlo otvorena i verovaću onome sto mi pričaju ali ću kada sam ja sama u pitanju uvek dobro znati šta umem a šta ne, i ako umem da odgovorim na nešto pozitivno, ja ću negde otići, ako ne umem, ja ću ce zahvaliti i reći: ja to ne umem da radim.
Mnogo divnih ljudi sretneš i upoznaš u ovom poslu. Po gradovima gde nisam nikad imala prijatelje sada ih, zbog koncerata, imam. Ja se muzikom ne bavim da bih zarađivala novac, da bih bila lepa i popularna, nego zato što je Bog tako hteo. Publika oseti ko je takav, a ko je tu da bi se slikao i mangupirao. Gde god da sam, ja se ne menjam. Kada radiš ovakvu vrstu posla koji je kreativan i koji podrazumeva da radiš i svoj posao i puno drugih stvari, puno toga i naučiš i osećaš se mnogo stabilnije na svoje dve nožice nego što bi to ikada bio. To je najveći ćar. (old_image)

Da li misliš da je došlo, ili će tek doći, ili neće ni doći, vreme kada će glas biti ono što je najbitnije na sceni?
Bebi : Mislim da to najpre zavisi od medija. Odatle je svo zlo krenulo. Sva ta jeftina muzika je preplavila i radio i televizije. Ništa ne može da se promeni samo od sebe, nego se menja onog trenutka kada se svako od nas promeni. Muzika koja se danas sluša toliko je agresivna da me ne čudi što su i današnje mlađe generacije toliko agresivne.

Da li si se zbog toga i ti jedno vreme bavila poslom voditelja na televiziji?
Bebi: To je bilo pre dve- tri godine. Imala sam iskustva s kamerama i kada sam videla s kakvim govornim i mentalnim manama ljudi pričaju satima na televiziji, pristala sam da uradimo pilot emisiju. Počela sam da dobijam stotine mailova od klinaca širom zemlje. Ja sam idealista i smatrala sam da mi je na neki način dužnost da odvojim neko vreme za tako nešto. Ali to je bila mala televizija i nije bilo uslova za ono što sam zamislila. Ja sam to smatrala svoji društvenokorisnim radom. Mislila sam da je dobar primer da neko kao ja, baš zato što mi to nije posao, priča o stvarima o kojima nešto zna.

Koje je tvoje mišljenje o elektronskoj muzici?
Bebi: Zahvaljujući toj elektronici, na chart-ovima nemate više pop, soul, funk, rege, jazz, sada su tu tehno, trans, dance... Najvećim svetskim zvezdama u poslednjih desetak godina, ako izuzmemo Madonu, elektronika nije više zanimljiva, retko ko je ponegde koristi, uglavnom se svi vraćaju, i u studiju i na koncertima živim muzičarima. Nema više toga da se za nedelju dana uradi album sa tri mašine. Kod nas toga ima, jer smo siromašno društvo i ovde i dalje to prolazi. I dokle god to bude prolazilo i dok svima na uši ne izađe, neće prestati. Čini mi se da ni kod nas najveće zvezde više to ne rade, već kroz studio prolaze muzičari, pa se nasnimava, radi se sa živim ljudima, živim instrumentima i zbilja jeste drugačija muzika. Ja imam u svojoj karijeri jednu ploču, ''Ritam srca'', koju sam napravila sama, sa dva snimatelja i sa pet super sprava. Međutim, kad je došlo vreme za pevanje, ja sam shvatila da ne pevam kao živa osoba, nego se miksujem u taj elektronski zvuk, da mi glas bude potpuno inpersonalan, kao da je mašina. To je baš dosadno, muzika je ipak nešto sšo dotiče ljudska osećanja.

Zato ti svoj novi album radiš drugačije?
Bebi: To je bilo zamišljeno kao koncertno izdanje. Napravila sam u novembru prošle godine jedan divan koncert u Ateljeu 212 za koji niko nije znao jer se sticajem okolnosti reklama za koncert izgubila, bila je emitovana samo par puta. Ljudi su nekako saznali za to, pa nas je dočekao pun Atelje 212. Prvi put sam imala mogućnost da sviram s jednim dobrim bendom, to su mladi muzičari iz "Big benda" RTS-a, koji nastupaju inače pod imenom ''Bata Božanić sekstet''. Sa njima sam nastupala tada i u Zagrebu na otvaranju jednog sjajnog kluba koji je ranije isto bio poznat, pre svih ovih ratova, po živim svirkama – ''Pirana'', tamo je bilo dve hiljade ljudi i tamo je bio još bolji koncert nego ovaj beogradski. Kako se izgubila reklama za koncert, tako se izgubila i studijska traka koju smo snimili i koja je trebalo da se izmiksuje i izda kao moje koncertno izdanje. I onda sam imala sreće da me pozovu iz firme ''Mascom automatik''. Njihov glavni čovek mi je rekao – traka se izgubila, ali da li možeš da razgovaraš sa bendom, da uđete u studio i da to snimite? To mi se činilo kao dobra ideja, pa sam skupila bend. A što se prgrama tiče, kako je ovde autorska muzika potpuno (pr)opala, mislila sam da je mnogo pametnije i delotvornije da možda skupim pesme ''koje su promenile 20 vek. One pesme koje zna cela planeta, od "Beatles"-a, "Rolling Stones"-a, "Zeppelin"-a, Elvisa Prislija...Pesme koje su zaista imale takvu snagu i poruku da su zbilja menjale ono vreme u kome su nastajale. Za razliku od pesama koje se sada snimaju, sve smo snimili potpuno staromodno. Bend je ušao u studio, i sve smo snimali zajedno, umesto svaki instrument ponaosob. To su sve poznate pesme, ali u nekim mojim aranžmanima.

(old_image)Cela ta ideja mene nekako podseća na Masimovu ideju sa ''Vještinom''...
Bebi: Kako sam imala prilike da ga upoznam, doduše pre dosta godina, mislim da je uradio jako pametnu stvar. On je dobar muzičar i jako dobar pevač, verovatno je to bio jedini način da nekako privuče pažnju. Koliko god da znam da on voli da komponuje i da je tokom onog dela svoje karijere kada smo se poznavali pevao pesme najtiražnijih hrvatskih kompozitora, Masimo nije bio preterano srećan sa svim tim pesmama, za mene je ogromno iznenađenje da ga čujem da peva taj program, ali odlično je to urađeno. Kada smo razgovarali uoči njegove promocije, rekao mi je da je da je šest meseci radio sa bendom po četiri sata dnevno, ima odličan bend i sve to jako lepo zvuči uživo. Malo me čudi ta ideja, ali ne iznenađuje, jer i u Hrvatskoj isto vlada ta kriza autorstva, niko nas ne plaća, tako da je potpuno besmisleno kad imaš hit koji se vrti hiljadama puta i ti nemaš ništa od toga, a to je jako skupo napraviti. Jedino ako nemaš nekog hiper bogatog udvarača, tatu ili komšiju, ne isplati se baciti novac za autorsku muziku za koju tantijemi i dalje ne stižu. Na neki način i to je bila neka moja logika.

Da li to znači da nećeš izdati album sa autorskim pesmama sve dok to ne bude rešeno?
Bebi: Da, ako Bog da. A za to vreme čini mi se da je ovo nalepše što sam mogla kao dobra pevačica da poklonim publici, a to je da te neke pesme koje zna cela planeta učinim dostupnijim za ovo tržište. Poenta je bila animirati klince koji možda nisu imali prilike to da čuju.

Koja je svirka u tvojoj karijeri ostavila najveći utisak na tebe, bar kada je komunikacija s publikom u pitanju?
Bebi: Ja sam potpuno opuštena, kada izlazim na pozornicu. Nemam čega da se plašim i zato se divim ljudima koji za profesiju izaberu muziku i onda ne mogu ni po jedanput godišnje da izađu i otpevaju jednu pesmu! Lišeni su tog divnog fazona kada osetiš da si s tim ljudima u publici, iako ih i ne vidiš kada si zaslepljen reflektorima, jedan organizam. Mogu da se pohvalim da, kad god bih izlazila na pozornicu da pevam, da je bilo lepo. Prestala bih da se bavim muzikom da sam ikada u karijeri doživela neki protokolarni aplauz. To bi bio kraj. Ne bih mogla ništa posebno da izdvojim, ali nadam se da ću sada moći da doživim nešto što do sada nisam. Ali zaista, gde god smo bili van Beograda, u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani...ljudi su sa toliko poštovanja i sa veliki osmesima na licu prilazili, pravili su party-e posle koncerata za nas, slikanje, autogrami... Nadam se da ćemo to moći napokon i u svojoj zemlji da odradimo, da ima u Srbiji deset gradova gde ćemo moći da odsviramo to.

Ljudima je uvek bilo simpatično kako ti izgledaš i kako se oblačiš.
Bebi: Ja mislim da sam u karijeri više imala štete nego koristi zbog toga. Bolje da sam se maskirala u nekog drugog i da sam se pojavljivala u farmericama i majici, nego svo to ludilo zbog tog izgleda.

Ali kada je u pitanju scena, glas, stil, ili harizma, šta je od toga najbitnije. Da li je jako bitno kako je neko obučen na bini?
Bebi: Nije, ako nije u pitanju neki multi million dollar show, pa je sve smišljeno do takvih detalja da i odeća mora da se uklopi. Odeća je tu da nešto kaže, ona je deo neke šire slike, kada su velike zvezde i autentični ljudi u pitanju. Modu ne prave oni koji slede modu. Prave je hrabri ljudi od nečega sto do tada niko nije nosio niti bi nosio, nešto stave na sebe. (old_image)

Da li je tačno da je svojevremeno Sajmon le Bon (Duran Duran) za tebe rekao da imas najbolji vokal koji je ikad čuo?
Bebi: To je sve bilo u privatnim krugovima, ništa službeno, ništa se on nije kleo, izjavljivao... On je inače veliki ljubitelj Srba. Sticajem okolnosti, Sajmon i ceo bend su se upoznali u Londonu sa par mladih talentovanih Srba,i nisu mogli da veruju da su to mladi Srbi. Onda su postali zainteresovani, kako je sukob eskalirao tako su oni bili sve više pro srpski orijentisani. Ja jesam dobra pevačica, i gde god sam putovala, a putovala sam često jer je moj otac jazz muzicar i proputovala sam ceo svet, svuda sam se bavila svojim poslom. Ili sam radila kao studijska pevačica, ili sam pevala po klubovima,i to uvek dobrim i jakim klubovima i dobrim studijima, samim tim sam i imala prilike da upoznajem razne ljude, kao što je Sajmon.

Šta bi poručila onima koji počinju da se bave muzikom koja ovde i nije baš toliko popularna?
Bebi: Da budu svoji. Da ne idu za tom psihologijom mase. ''Sad svi slušaju ovo, pa ako mi se to ne sviđa ja ću da se pravim da mi se sviđa''. Ja znam dosta takvih primera i kad su odrasli ljudi u pitanju. Ljudi se plaše da kažu ''ne, ne sviđa mi se, ovo je bezveze'', ne slušaju to ali se prave da slušaju da se ne bi razlikovali. Prečistiće se sve to, ali neće samo od sebe. Ljudi treba da budu ono što jesu, nije nikakva sramota biti ono što jesi. Nije sramota ne znati nešto, niko od nas nije Bog, niko od nas nije sveznalica. Ovde vlada velika histerija oko toga šta je moderno – šta nije moderno. Moderan si onda kad imaš hrabrosti da budes ti – ti! Ja sanjam o takvom danu i o takvom društvu da budemo normalni, i da ako je neko i različit, da to ne podrazumeva da navlači na sebe neku agresiju, da su ljudi zli zato što je neko drugačiji.

Za kraj, šta je najbitnije imati u zivotu?
Bebi: Mir! Kako u sebi, tako i oko sebe. Da oko nas vlada jedan dobar duh. To mi je najveća želja, da doživim to.

Kliknite ovde da biste pogledali prezentaciju.

Pogledajte još