Massimo

Elegantno, dostojanstveno, znalački. Massimo Savić je beogradskoj publici priredio više od dva sata odlične svirke i veče koje će sigurno pamtiti

U tišini i mraku, na binu su najpre izašli muzičari iz pratećeg benda. Tek onda se pojavio i on, i, kako dolikuje, počeo je koncert pesmom po kojoj su dva njegova poslednja albuma dobila ime - Džibonijevom ''Tajnom Vještinom''. S osmehom na licu rekao je samo ''Dobro veče, Beograde!'' i čuli su se prvi taktovi pesme ''Da mogu'', pa ''Mi nismo sami''...

Njegov prodoran glas, specifične boje i nespornog kvaliteta potpuno je ispunio prostor Centra "Sava". Način na koji iznese svaku pesmu, ko god da ju je napisao, govori i o tome koliko i kako pesmu razume, oseća i koliko truda je uloženo da svaki ton bude na svom mestu. Bilo da je ''Melankolija'' koju mu je napisala Kaliopi, Arsenova ''Kažu'' ili neka od obrada koje su se našle na njegovim poslednjim albumima, ''Pristao sam biću sve što hoće'', ''Gracija'', ''Bacila je sve niz rijeku'', ''Loše vino''... sve nose njegov pečat. Iste one pesme koje pamtimo, koje smo slusali i voleli, drugačije zvuče i izazivaju čak i jače emocije. Skinuo je prašinu sa hitova koje smo zaboravili na policama i prikazao ih u jednom drugom sjaju. One koje je on ranije otpevao, dobile su uz njegove godine i iskustvo drugačiju snagu, kao ''Sjaj u tami''.

''Vi nemate pojma koliko ovaj grad meni znači! Da nije bilo jednog vašeg sugrađanina ne bi ni bilo pesme 'Sjaj u tami'. Užasno mi je drago što je Saša Habić večeras tu s nama, on je bio prvi producent grupe 'Dorijan Gray'. Učio nas je muzici kad smo bili balavci!''

Koliko je želeo sebe da da publici, toliko je želeo i da publiku uključi u koncert. Znao je koje su to pesme prosto tražile da ih otpeva ceo Centar "Sava" i bodrio je sve da se uključe. Žene u publici bile su 'slabije' na sve te emocije koje su emitovane sa scene, i na pesmi ''Stine'' dosta njih je ustalo i pevalo sa Massimom stihove ''Ne ostavljaj me sad...''. Više od pola sale bilo je na nogama kada je pevao ''Stranac u noći'' i plesalo uz ''Zamisli život u ritmu muzike za ples...''. Simpatično je pokazao na sebe kada je došao do dela u pesmi ''...i ja sam lud!'', pozivao i ljude s balkona da ustanu na noge, zahvaljivao se Beogradu što ga uvek tako lepo dočeka.

Pred kraj je predstavio bend. Sad ih je trinaestoro. Dve violine, viola, violončelo, dve gitare, bas gitara, dve klavijature, bubanj i dva prateća vokala. Niko se ne izdvaja, Massimo je centralna figura, i on je taj koji celoj priči daje specifičan prizvuk. Ali svi oni, svako u svom domenu, daju svoj doprinos da sve zvuči kompletno i savršeno.

Za kraj regularnog dela odsvirali su ''Zagrli me'', ali je bilo potpuno jasno da ih Beograd neće tako lako pustiti da odu. ''Izdaleka'' pa ''Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš’’. I taman kad smo mislili da će se završiti kako je i počelo, još jednom Džibonijevom pesmom, “Libar”, Massimo je izašao na još jedan bis! “Spremili smo vam iznenađenje za kraj” uz original pesme “Da mogu”, "Magari" na italijanskom.

Iznenađenje je ipak tek sledilo. Poklonili su se publici uz ogroman aplauz. Svetla su se popalila i publika je lagano krenula ka izlazima, ali su se aplauzi još čuli. Posle dva sata svirke i dva bisa, Massimo se još jednom pojavio na sceni! “Pa nije valjda da je toliko dobro?” Još jednom su, svi zajedno otpevali “Stine”…


Pogledajte još