Da li biste ubrizgali ovo u sebe kako biste usporili starenje?

Faktor rasta značajno može da pomogne u sve izraženijoj borbi sa starenjem
Humani hormon rasta (hGH) čija je osnovna uloga u organizmu da stimuliše rast, polako dobija sve veću ulogu u antiejdžing medicini.

- Antiejdžing terapija se ne odnosi samo na lep izgled, naprotiv, bavi se našim celokupnim starenjem i životnim vekom - kaže za "Novosti" profesor dr Mirsanda Stanić, stručnjak za genetiku, molekularni biolog i ginekolog-akušer iz Instituta za imunologiju i virusologiju "Torlak" i konsultant u privatnoj bolnici. - Indisponirana sam informacijama koje se još plasiraju u medijima o starenju i hormonalnoj terapiji. U tom pogledu zaostajemo za ozbiljnom medicinom barem 20 godina.

Proces starenja zavisi od više faktora: genetike, uslova spoljne sredine, regulatornih mehanizama na nivou biohemijskih negenomskih procesa, regulacije na ćelijskom nivou i na nivou organizma. Ali u starenju je nezamenljiva uloga imuniteta i centralnog nervnog sistema, koji mogu da budu ograničavajući ili podsticajni faktori. Postoji čitava paleta hormona - faktora rasta koji kontrolišu rast ćelija, tkiva i organa. Među njima naročito se ističe humani hormon rasta, peptidni hormon koji deluje na gotovo sva tkiva i ćelije u telu, pojačavajući njihovu funkcionalnost i koji može da bude veoma primenljiv u antiejdžing medicini.

Nije za svakoga Humani hormon rasta nije, kao ni svaka druga terapija, za sve osobe. Nepoželjan je kod nekih pacijenata, zabranjen je sportistima, kao uostalom i testosteron koji ima daleko više negativnih efekata. Testosteron se ni u kom slučaju ne sme davati mlađim osobama jer smanjuje testise, pojačava agresivnost kao i negativne imunološke efekte, što sve zajedno smanjuje plodnost i može da skrati život.

- Ovaj hormon uvećava mišićnu masu i gustinu kostiju, smanjuje masno tkivo, uvećava polne organe i libido, pojačava dlakavost, utiče na mozak i ceo organizam uključujući se u metaboličke procese, ali što je još važnije, on je izuzetno snažan stimulator imunog sistema - dodaje prof. Stanić. - Ako pacijentu dodajemo humani hormon rasta, timus, žlezda zadužena za rad dela imunog sistema, može da se potpuno regeneriše tako da osamdesetogodišnjak ima timus kao osoba od 20 godina. Obnovljeni imuni sistem ima direktne "posledice" na zdravlje, pa se neće desiti da stariji pacijent umre od banalne infekcije.

Nauka već dugo pokušava da nađe način da produži i poboljša kvalitet života dugovečnijih ljudi, izučavajući gene (genomika) i njihove produkte - proteine (proteinomika). Ali, zašto bismo se "petljali" sa genima, ako sa genskim proizvodima - proteinima gde pripadaju i hormoni, možemo da postignemo isti efekat, pita se dr Stanić:

- Hormoni su u ovom momentu najpodesnije hemijske supstance ljudskog organizma koje se mogu koristiti u terapiji, i kod mlađih i kod starijih osoba. Ali, da bi se hormoni koristili kao terapija, lekar mora izuzetno dobro da poznaje funkcije hormona u svakom periodu života, te fiziološki i endokrini status pacijenta. Ako se pažljivo i pametno primenjuje, humani hormon rasta skoro da nema sporednih efekata. Do sada uočeni sporedni efekat pojačavanja insulinske rezistencije može da se reguliše strogom kontrolom odgovarajuće doze ovog hormona.

Ženama ne treba testosteron - U menopauzi žene ostaju bez snažne zaštite koje pruža estrogen i treba ga nadoknaditi - pojašnjava dr Stanić. - Ali, na zapadu se ženama u menopauzi daje kombinacija testosterona i estrogena. Protivnik sam davanja muških hormona ženama. Estrogen kao i testosteron blago rastu pod dejstvom hGH, i davanjem ovog hormona omogućava se nadoknada hormona prirodno stimulišući njihovu proizvodnju u organizmu.

Interesantno je, kaže dr Stanić, da se većina ljudi boji hormonske terapije, ali se zato testosteron naveliko zloupotrebljava, iako su poznata sva njegova loša dejstva. Nivo gotovo svih hormona počinje da opada između 18. i 20. godine života, a u pedesetim godinama u najboljem slučaju dostiže tek polovinu svoje optimalne vrednosti. "Zlatno pravilo" sa hormonima je - ono čega nema treba da se nadomesti, ali samo sa bioidentičnim, a ne veštačkim hormonima. Problem je što su u terapiji prethodnih decenija uglavnom korišćeni veštački steroidni i androgeni hormoni.

S druge strane, često se kao argument protiv hormona, postavlja pitanje njihove povezanosti sa određenim vrstama raka.

- Do danas nije naučno dokazano da ijedan hormon transformiše ćelije, ali oni mogu da stimulišu rast već stvorenog kancera, pogotovo testosteron, jer on ima 10 do 15 puta jaču proliferativnu aktivnost na ćelije nego estrogen - pojašnjava dr Stanić. - Zato muškarci u većini slučajeva imaju hipertrofiju prostate početkom šeste decenije života, i češće umiru od malignih bolesti. Estrogen sa druge strane, vrlo često, ima antikancerogeno dejstvo jer reguliše ćelijski ciklus preko mitohondrijalno izazvane ćelijske smrti, što je dokazano kod nekih plućnih kancera. Humani hormon rasta ne utiče direktno na rast kancera, pa se vrlo često koristi u terapiji kancerske bolesti jer pojačava imunitet, i obrnuto, kod kancera koji imaju mnogo hGH receptora daje se antihormonska terapija.

Pojednostavljeno rečeno, kod hormonske terapije mogu se davati ili blokirati određeni hormoni, uključujući i hGH, kako bi se poboljšao kvalitet, ali i dužina života.

Nadlanu / izvor: Novosti

Pogledajte još