INTERVJU: Neno Belan

Lepa tradicija prestoničkih nastupa Nena Belana, legende dalmatinsko/kvarnerskog popa i njegovih „Fjumensa“ neće se prekinuti. Skakuće Neno iz SKC-a u Dom omladine i obrnuto – sada je red došao na rokenrol hram u Resavskoj. Svi se nadamo toploj letnjoj noći uz, pre svega, hitove Đavola u bašti SKC-a.

Trebalo bi, izgleda, da budem malo duže u Beogradu da rasteramo oblake - uz smešak je počeo priču Belan prvog sunčanog jutra posle niza tmurnih. „Nije ni kod nas u Rijeci drugačije – čas je kiša, čas sunce, čas vetar...Jako čudan šesti mesec, nismo navikli“.

Nije baš „Rijeka snova“ ?
-Ne (smeh).

Menja se klima, ali se menja i nešto što je vezano za tradiciju tvojih beogradskih koncerata u poslednje vreme. Ove godine nisi došao na Dan zaljubljenih.
- Propustili smo zimski termin jer je bila gužva, mnogo koncerata. Nismo hteli da se guramo sa drugima, sad to nadoknađujemo koncertom koji se zove „Za početak leta“. Bilo bi mi drago da bude lepo vreme i da sviramo u bašti – prvi koncert „Đavola“ ’86. u Beogradu održan je upravo tamo, pa bi bilo fino da evociramo uspomene“.

Vaš repertoar u Srbiji se, pre svega, oslanja na hitove Đavola, uz najznačajnije pesme iz poslednjih petnaestak godina. U kojoj meri se takva set lista razlikuje od koncerata u Hrvatskoj ?
- Nešto malo, ništa bitno. U Srbiji je naglasak na starijem materijalu, mada sam primetio, u poslednje dve godine, da je „Rijeka snova“ jako dobro prošla, kao i duet sa Masimom „Zar više nema nas“ koji, naravno, isto sviramo. Masimo neće biti ovoga puta na sceni, ali imamo bubnjara Lea koji izvrsno peva njegovu deonicu.

Pričali ste i Masimo i ti neobičnu storiju. Ponudio si mu svojevremeno pesmu, on je rekao da mu ne odgovara, pa se posle prisetio, ali se onda ona zagubila... Da li ste, za sve to vreme, mogli da pretpostavite da će „Zar više nema nas“ postati hit, da će u sekundu dizati Sava centar na noge ?
- Ne možeš ni za jednu pesmu da tvrdiš da će biti hit, ja čak recimo ni za „Sunny Day“ nisam to znao. Osetio sam da je lepa pesma, da dobro zvuči, ali nisam bio siguran da li će to ljudi prihvatiti kad izađe. Za mnoge pesme sam bio uveren da će biti hit, a to se nije desilo, i obratno. Recimo, „Rijeka snova“ je jako lepa, ali kad sam je napravio učinilo mi se da je „preteška“ da bi bila hit, da to treba da bude jednostavnija, sladunjavija forma. Ta pesma je, međutim, „razvalila“, dobio sam i nagradu „Porin“ za celi album. „Rijeka snova“ u 2008. i „Zar više nema nas“ prošle godine su, po zvaničnim podacima, bile najemitovanije pesme u Hrvatskoj, a po formi bi čovek rekao da nisu hitovi, imaju malo dublje tekstove...

Vaši koncerti traju prilično dugo, maksimalno poštujete publiku. Ima, međutim, jedna pesma koja ni u tako širokom repertoaru nije našla mesto poslednjih godina u Beogradu, a bila je veliki radijski hit...
- Hmm...

„Dolazi ljubav“.
- Da, malo si mi vremena dao, setio bih se (smeh). Krenuo sam od starijih pesama, i „Ostani uz mene“ je bila naslovna. Sviramo, tu i tamo, „Dolazi ljubav“, sad si mi dao ideju da je možda baš ove godine u Beogradu izvedemo. Imam puno pesama, ogroman je repertoar. Snimio sam preko 100 numera, pa puta četiri minuta – kad bismo sve to svirali, trajalo bi satima i satima. Sviramo, onda, obično ono što se iskristalizovalo svih ovih godina i što, uostalom, publika očekuje od nas.

U Beogradu, ovog leta, ne nastupate samo 1. jula, već i poslednjeg dana „Bir festa“, 22. avgusta ?
- Jeste, ali sad je akcenat na našem solo koncertu, o festivalskom nastupu ćemo više kad za to dođe vreme. Nastupali smo već dva puta na „Bir festu“ – lepo je druženje, super produkcija, bude mnogo ljudi... Sve najbolje mogu da kažem o toj manifestaciji.


Da li i koliko uspevaš da ispratiš rad svojih „saboraca“, pre svega iz osamdesetih, na prostoru bivše Jugoslavije ?
- Ne previše, i pritom ne mislim samo na Srbiju, već i na Hrvatsku. Vremena su se promenila, medijski prostor zauzimaju neke stvari koje, možda, to ne zaslužuju – tako, jednostavno, sada funkcioniše ta industrija i šou biznis u modernim vremenima. Menadžeri i mediji diktiraju mnogo toga, a ja ponešto čujem metodom slučajnosti, ako mi dođe pod ruku. Često me novinari pitaju za mišljenje o novim, mladim bendovima – samo u Rijeci ih ima oko sto, ali nemam priliku gde da ih čujem zbog te medijske kontrole. Sigurno je da među svim tim grupama ima interesantnih, kreativnih, ali ne dobijaju priliku da se pokažu javnosti.

Bila je „Rijeka snova“, pa živi album „Tvornica snova“ – da li si možda „dosanjao“ nešto novo ?
- Ove godine sam se, prvi put u životu, pozabavio scenskom muzikom. Radio sam za teatar, reč je o međunarodnom Festivalu deteta u Šibeniku, jednom od najjačih tog tipa u Evropi. U pitanju je predstava „Puratino“, to je ruska varijanta Pinokija. Festival slavi 50 godina postojanja pa su odlučili tim povodom da naprave jednu moćnu predstavu, sa jakom ekipom. Sa oduševljenjem sam prihvatio poziv da napišem muziku – oduvek sam želeo da radim za pozorište i film, ovo drugo još nisam imao prilike. Napravio sam kompletan, da ga tako nazovem, „saundtrek“, osim toga, sa bendom sam uživo svirao u predstavi. Jedno novo, zanimljivo iskustvo, kritike su fantastične. Time sam se bavio u protekla tri meseca, a pripremam i novi singl koji ću promovisati u avgustu, pa se može desiti da ga odsviramo na „Bir festu“. Da se malo našalim – pesma ide u onu meteorošku varijantu. Posle „Plešem ispod oblaka“ i „Sunny Day“ sada dolazi „Kiša“. Pitam se – odakle mi inpiracija (smeh).

Po ovome što pričaš, utisak je da deliš mišljenje kolege Borisa Novkovića da je prošlo vreme albuma i da je sada, u doba interneta, isplativo samo pojedinačno plasiranje pesama ?
- Apsolutno, albumi su „pase“. Zatvorio se krug – na početku, kada je krenuo rokenrol, krajem pedesetih, singlovi su bili bitni, oni su gradili karijeru. Onda je šezdesetih zavladala forma albuma – ploče, kasete, a sada se, razvojem novih medija, posebno interneta, odnosi opet menjaju i u prvi plan izbija singl. Klinci odu na net, nađu Nena Belana i skidaju pesme koje im se sviđaju, nije im bitno na kom se albumu nalaze. Od singlova sami prave svoje kompilacije.

Vredan raritet na internetu, ujedno i početak kruga koji si svojevremeno ti zavrteo, je grupa „Narodno blago“ za koju se može reći da je preteča Đavola. Bilo bi interesantno da kažeš koju reč više o tome.
- To je bio moj prvi ozbiljniji bend, nas četvorica, a onda nam se u jednom momentu priključio naš prijatelj Marinko Biškić, iliti „Fon Biškić“ kako smo ga zvali. On je bio panker koji nije imao bend, sa druge strane, mi smo svirali ritam i bluz, muziku šezdesetih... Pitao nas je da li smo raspoloženi da ga pratimo, mi smo rekli – ok. Imali smo svoj repertoar, i njegov, „crtić – pank“, najbliži, recimo, Ramonsima. On je bio otkačen, zanimljiv tip, vrlo brzo je privukao publiku u Splitu. Nizali smo vesele, uspešne nastupe kao lokalni bend, međutim, ubrzo smo završili srednju školu pa je došlo obavezno odsluženje vojnog roka. Brzo smo se, po povratku iz vojske, raspali, a Marinko je ponovo postao deo priče godinu dana uoči nastanka Đavola. Dok sam studirao elektroniku, razočarano sam pričao da se neću više baviti muzikom, čak sam prodao električnu gitaru, ali me je on tada zapalio za slušanje muzike pionira rokenrola ovih krajeva. Početkom šezdesetih nisu postojala licencna izdanja, već je bila praksa da domaći izvođači prepevaju aktuelni svetski hit – Đorđe Marjanović, Ivica Šerfezi... To je nama bilo užasno simpatično, izvlačili smo singlove iz ormana naših roditelja i slušali to po ceo dan. Tu je nastala prvobitna ideja da napravimo bend koji će poskidati te stvari i to će, kao, biti naš repertoar. On je u početku bio pevač, međutim, to nije dugo trajalo jer je poslom morao da ode u Zagreb i ja sam rekao – „Idemo dalje sa bendom. Tražimo novog pevača – dok ga ne nađemo, ja pevam privremeno“. Konkurs je još uvek otvoren, ako ima zainteresovanih neka se jave (smeh). To je, znači, bilo jezgro grupe Đavoli jer smo mi krenuli sa takvim repertoarom, a u nekom momentu sam se odlučio za autorsku muziku koja će biti u tom maniru.

Lepa priča, i za one koji se sećaju tog vremena, ali i za one mlađe, da znaju kako su nastali „Đavoli“, a i mi, na neki način, zatvaramo krug vraćanjem na ono što je najaktuelnije – 1. jul, bašta SKC-a.

- Najvažnije je da još uvek postojimo, sviramo, da imamo energiju u sebi, da volimo da budemo na stejdžu i to će se, siguran sam, osetiti i sada. Od gostiju ćemo imati samo našeg prijatelja na saksofonu Jakšu Krnetića, s obzirom da je u pitanju instrument koji je svojim zvukom u dobroj meri obeležio moje stvaralaštvo, pogotovo stariji period“.

Odbrojavanje je počelo – prve noći koja je „kompletno julska“ bašta SKC-a će, sasvim sigurno, procvetati.

Milan Ćunković

Pogledajte još