INTERVJU: Marko Šelić Marčelo

Marčelo se na velika vrata vraća beogradskoj publici u subotu 6. novembra, kada će uz brojne prijatelje nastupiti u velikoj sali SKC-a. A kako slavlja ne idu bez poklona - svaki posetilac će uz ulaznicu dobiti i primerak novog albuma Marčela & Filtera!

Sa Marčelom razgovaramo o prijateljima, sazrevanju, televiziji, roditeljima, druženju s publikom, o internet - intimiziranju...

Aktivna decenija, tri albuma, dve knjige, uspešni koncerti. Na šta si posebno ponosan, a šta je tek pred tobom?

- Najviše sam ponosan na Filtere i naš ortakluk – jer, ko zna, da se nismo dohvatili toga, možda se nikad ne bismo ni sreli. Zahvalan sam publici na vernosti, drage su mi nagrade i priznanja koje su ti albumi i knjige osvojili, ali ništa, ništa nije vredno kao kad ti DJ Raid pijan izjavi koliko mu značiš tako što ti kaže da si najpametniji i najgluplji čovek kog je ikad sreo i tom prilikom šakom zgnječi mandarinu! A cilj... cilj je da ostarimo zajedno ka’ Stounsi, baveći se sve vreme stvarima u kojima uživamo.

Prijatelji su tema tvojih pesama, ali i knjige. Da li će to biti tema i novog albuma?
- Apsolutno – da! Ovo je prvi album koji potpisujemo sa "Marčelo i Filteri", stoga nam je najdraži komentar prijatelja koji su preslušali album ovaj: "Kul su pesme, ima svačega, ali je sjajno što se iz njih toliko vidi koliko ste bliski i nerazdvojni." Naslov je "Deca & Sunce", bilo kome ko bude našao vremena i volje da presluša biće jasno zašto. Prošli put se sve vrtelo oko broja 3, ovde su deca taj glavni motiv – da bismo album zatvorili pesmom "Sunce".

(old_image)

ALERGIČAN NA FENSERAJ

Prošlo je 10 godina od prve pesme. Koliko si se u međuvremenu promenio ti, pesme, okolina?
- Prošlo je i više od prvih strofa i demosa, ali sam pre deset godina prvi put u pravom studiju snimio s drugarima nešto što je zavredelo bilo čiju pažnju. Od tada, promenilo se svašta, a opet – malo ili ništa. Sazrevanje se svakako oseća, ali ono ekipi i meni ne ljulja one stožerne definicije – među kojima je najvažnija ta da nikada ne radimo muziku kakva nam se ne radi i ne uklapamo se ni u kakav trend, kao i ona da svaka pesma mora da ima i glavu i rep i poentu. Danas mnogo ko do svoje dvadesete sluša pank ili rok ili rep, a onda razbije koju flašu uz Lukasa i kaže: "Ma daj, pa odrasli smo, ko će više da se pali na taj klinački bunt." Što bi rekao moj zemljak Tika, to je "žalno" i ako je to sazrevanje, onda ne da nisam sazreo nego sam još gore alergičan na fenseraj i dizelastiju nego kad sam imao 15.

Pisao si i o tome kako ne gledaš TV. Da li se sada nešto promenilo?
- Ne. Tužna Pandorina kutija.

U spotu "Ponos" sa prethodnog albuma pojavljuju se „realni likovi“ iz tvog života – tvoji pravi prijatelji, roditelji, tvoj grad... Koliko je teško bilo ubediti ih da stanu pred kameru, i kakav je bio osećaj ponovo proživljavati priču kroz spot?
- Da vi’š čuda, bilo je mnogo lakše nego što sam zamišljao: svi ti dragi ljudi bili su iz fazona "...kul, hajde da napravimo to!". Jednostavno, niko tu ništa nije morao da glumi i sve je išlo glatko i "na rados’". A posebno su bile zanimljive te scene sa matorima – obukao sam ponovo, nakon "x" godina, omiljenu majicu iz tih klinačkih dana i trebalo je snimiti kadar u kome ja, kao, pokušavam da piskaram tekstove, ali dođu oni i pokušavaju da me od toga odgovore, jerbo je to, naravno, "zaluđivanje". Snimimo, a drugar Nebojša, režiser, kaže: "Uh, super izgleda, dobro ste odigrali scenu." – na šta mu ja dometnem: "Kako i ne bismo, nemaš pojma koliko godina smo je uvežbavali, iznova i iznova!"

 

Tvoji roditelji prate tvoje koncerte. Kakvi su njihovi utisci – kad čuju tekstove, osete atmosferu, vide publiku?
- Ih, pa baš i ne, nisu tako mobilni... Ali uvek dođu na veliki beogradski. Šta znam, valjda kapiraju, to je više pitanje za njih. Ćale ima običaj da razvuče kez i kaže: "Mali, ne seri u javnosti." Nedavno sam mu kazao da ne mogu da shvatim kako ljudi mogu da se žale na platu od 150 eura i da i dalje šalju glasove za "Farmu" po ceni od sto dinara svaki, te da ću u znak protesta nasred nekog tv intervjua da skinem gaće i da se poserem. Tad me pogledao ozbiljno i rekao: "Mali... ne seri u javnosti!".

(old_image)

INTERNET INTIMIZACIJA

Pisao si blogove i kolumne u Politici, Huperu... Tu si i bodrio mlade, savetovao ih. Da li razmišljaš o pisanju bloga ubuduće, da ostaneš u kontaktu sa fanovima?
- Pa dobro, to je više nekakvo deljenje svog iskustva i zaključaka nego savetovanje, otkud ja znam šta je za koga dobro. Ali mi nikada ne zbrišemo posle koncerta, to znaju svi koji su ikada posetili naše nastupe – uvek proćaskamo s ljudima, popijemo pivo, slikamo se. A ova internet-intimiziranja su nešto sasvim drugo, to se očas posla izokrene u grdilo, jer tu imaš fine ljude, a imaš i totalne nedojebe koji bi da ti se popnu na glavu kao da si im nešto dužan zato što slušaju tvoju muzku, i ne dao ti bog da si još i naivno ljubazan kao ja. Zato, ništa Fejsbuk i slično, tamo postoji strana gde su vesti o našim aktivnostima i to je to. Ta sajber-bliskost je duboko obolela pojava i nema veze sa stvarnom ljudskom bliskošću.

Rekao si da nema šanse da nešto što je stvarno kvalitetno ne izbije u prvi plan. Da li je to i dalje tvoja "poruka" mladima?
- Ma jok, kakvi. Najbolje neka idu da polupaju Beograd ako su nezadovoljni nečim, to se tako rešava. Jednostavno je: pusti državu, pusti roditelje, pusti bilo kakvu vrstu sise na čije dojenje računaš i prestani da misliš da je nečija dužnost da ti nešto pruži - ili si samom sebi nada, ili ćeš ostati beznadežan. U ovom drugom slučaju – ko te jebe, nisi za žaljenje.

Preporuči nam neku knjigu, strip i seriju...
- Preporučujem domaće realiste, tu se lepo vidi da ne postoji nijedan naš problem koji nije star barem sto i kusur godina. Od serija, svakako "Dextera"! A od stripova, Murovog Betmena ("The Killing Joke") – klasik.

Tekst: Nada Veljković

Pogledajte još