Zvonko Bogdan

Jesen nam dolazi kalendarski 22. septembra, ali može i 25. novembra ako tako odluči Zvonko Bogdan. Nekada iz večeri u veče u „Unionu“, sada iz godine u godinu u „Sava centru“ – decenijama neka lepa tradicija spaja vrsnog umetnika iz Sombora sa Beogradom. Mada je, kad je on u pitanju, svako geografsko određivanje i ograničavanje prilično besmisleno. Pokazao je to upravo ovaj koncert nazvan „Jesen stiže, dunjo moja“.

Pred, sasvim očekivano, punom dvoranom, prvo su se pojavili i lepo žice zagrejali njegovi tamburaši, petnaestak minuta kasnije gromoglasan aplauz je jasno otkrivao ko je, posle toliko iščekivanja, konačno na sceni. Zvonko Bogdan nas je, zajedno sa Velikim tamburaškim orkestrom RT Vojvodine i gostima iz Subotice vodio i po istoku i po zapadu, put od severa do juga jednim korakom bi prešao.

Pažljivo pripreman za ovu priliku, vremeplov je krenuo još od početka 19. veka uz stihove Šandora Petefija, zatim su se nanizale, baš kao što je na početku i najavljeno, „pesme, pisme i pjesme“. Jedno ovakvo veče, prosto, ne može da prođe bez čika Jove Zmaja („Tiho noći“) ili Alekse Šantića („Kraj tanana šadrvana“) ili Branka Radičevića, ali – zar su svi tvorci dobro znanih, vanvremenskih stihova slavnog imena i prezimena? Naravno da nisu. Mnogi su znali, ali je bilo i onih koji su sinoć naučili da je, na primer, „U tom Somboru“ izašla iz pera jednog zidarskog radnika, Blaška Markovića.

Sekundi su razdvajali, ili bolje rečeno spajali Slavoniju i Rusiju, sever i sevdah, mirnog gospodina iz kafane uvek u jednom istom, maturskom odelu i tamburašku sevdalinku za Zvonkovu majku... Neosetno, kako je koncert odmicao, živopisne priče su bivale sve kraće ali je zato salom odjekivao zvuk dlanova – kako i ne bi uz „Već odavno spremam svog mrkova“, „Kad sam bio mlađan lovac ja“, „Moja mala nema mane“ ...

Dva sata su bila potrebna maestru da nas od „hiljaduosamstoineke“ dovede do Bajagine i Lošine „A ti se nećeš vratiti“ i, naravno, „Ko te ima, taj te nema“. Šta tek reći za „Osam tamburaša s’ Petrovaradina“, „Nema lepše devojke“, „Evo banke, cigane moj“ – teško da je iko ikada ovo pevao a da nije atmosferu napravio.

Podelio je, pred kraj, premijerno Zvonko Bogdan sa nama i neke nove note, odnosno, pesmu koja, kako stihovi kažu, refren nema ali zato, sudeći po reakciji, prođu kod publike itekako ima. Uz tamburice koje su još uvek svirale, u svom maniru je ubrzo poželeo publici lep put do svojih domova i laku noć uz najavu sledećeg susreta dogodine, a ljudi su, krećući u susret predponoćnoj kišici koja ama baš nikome nije zasmetala, sasvim spontano birali i izgovarali po jednu reč, zavisno od uzrasta i vokabulara.

Gospodin... Car... Majstor... Legenda...

Tekst: Milan Ćunković

Pogledajte još