Vrednost uvoza povrća u prva tri meseca ove godine za četvrtinu je veća u odnosu na isti period lane.
Za razliku od većine zemalja koje se povrtlarstvom bave cele godine, u Srbiji se u nedostatku plastenika to obavlja na sezonskom nivou zbog čega domaći proizvođači ovdašnjem tržištu prvo povrće ne mogu da ponude pre maja, što se ne uklapa sa potrošačkim navikama koje smo stekli poslednjih nekoliko godina.
Naime, sa dolaskom velikih trgovinskih lanaca, potrošači su navikli da u svako doba godina mogu da pazare papriku, paradajz, karfiol, patlidžan, tikvice, zelenu salatu... Kako domaća ponuda ovih vrsta povrća u zimskom periodu ne postoji, uvoznicima se otvaraju vrata, da dok te kulture kod nas ne pristignu, naprave dobar biznis i traženu robu nabave iz drugih zemlja. Pošto se pokazalo da je uvozno voće i povrće često jeftinije, trgovci su polako počeli da okreću leđa domaćem, piše "Blic".
"Izvoz voća posledica je slobodnog tržišta na koje ne može da se utiče. Ono što Srbija mora da uradi jeste da vodi računa o vrsti voća i povrća kojeg nema dovoljno i da proširi površine na kojima se ono gaji, a koje su trenutno male. Zbog podneblja na kome raste naše voće ima specifičan miris, ukus i boju, zato ne bi trebalo da uvozimo staklasto povrće savršenog izgleda, ali bez ikakvog ukusa", kaže Evica Mihaljević iz asocijacije “Plodovi Srbije”.
Niže cene uvoznog voća i povrća na pijacama i u prodavnicama proizvođači objašnjavaju većim troškovima proizvodnje u Srbiji, primitivnim načinom gajenja ovih kultura, malim subvencijama države, ali i lošim uslovima za rad koji se prvenstveno ogledaju u tome što su sistemi za navodnjavanje retkost, pa domaći proizvođači i njihova proizvodnja umnogome zavise od vremenskih uslova.
"Kod pojedinih vrsta voća i povrća najveći deo proizvodnje odlazi u izvoz, pa dolazimo do paradoksalne situacije da to isto voće uvozimo za potrebe domaćeg stanovništva. Dok Srbija danas izvozi kruške na strano tržište, najčešće rusko, građani Srbije nemaju drugu opciju osim da kupuju uvozne kruške po duplo većoj ceni. Najčešće krušku uvozimo iz Italije, Turske, Urugvaja, Čilea, Argentine, pa samim tim troškovi transporta i troškovi uvoznika, formiraju cenu ", objašnjava Predrag Martić, proizvođač kruške.
S druge strane, pojedine vrste voća i povrća uvozimo zato što domaća proizvodnja više ne postoji. Takva je situacija sa belim lukom i pasuljem, pa pasulj koji se kuva u našim domaćinstvima stiže iz udaljenih delova sveta, a ne od srpskog seljaka. Već duže vreme domaćeg pasulja nema ni u radnjama, ni na zelenim pijacama, piše "Blic".
U vodećim trgovinskim lancima kažu da je jedan od glavnih razloga za uvoz inostranih proizvoda to što je domaća proizvodnja nedovoljno organizovana, pa su prinuđeni da nabavljaju uvozno voće i povrće, onda kada domaća proizvodnja ne zadovoljava njihovu potražnju.
"U poslednjih pet godina u proseku se izveze nešto manje od 20 odsto od proizvedenog voća, a ostalo se najvećim delom preradi u prerađevine od voća - sokove, džemove, marmelade, kompote, dok se mali deo proda na domaćem tržištu ili potroši u domaćinstvima", objašnjava Nenad Budimović, savetnik u Privrednoj komori Srbije.
Izvor: blic