Šta je vama sve asocijacija na dobra stara vremena?
Nedjeljni izleti, Smogovci, himna moje osnovne škole "Hasan Kikić", pionirske marame, izleti u Graz i Trst, Čovječe, ne ljuti se, igra gumi-gumi, Radost, Modra lasta, dedin, a kasnije moj Pony bicikl, odmarališta, neuništivi Stojadin i Yugo 45, bombonijere Kraš, moj najdraži bombon ''Slatka tajna'', Mikijev zabavnik, Mikijev almanah, Alan Ford, Lolek i Bolek, prvi VHS, Cedevita, analogni fotoaparati, orah i trešnja u mojem vrtu, šaran na nedjeljnom stolu, Muzički tobogan, Startas tenisice, MID odjeća, YASSA trenirka, Večernjakova biciklistička utrka ''Brzina, ali oprez'' na Cvjetnom trgu, Grga, radio-romani na kazetama, vunena kapa koju mi je isplela mama, sladoled Rumenko, škrinje Leda i Pekabele u mojoj ulici…popis je toliko dugačak da mi se čini
da nema kraja…
Odakle ideja da počnete da se bavite ovom tematikom?
Sentimentalno sam vezana za vrijeme svog djetinjstva u osmom desetljeću prošlog stoljeća. Bila sam vesela i sretna kao i gotovo svi ljudi koje sam poznavala. Bilo je to divno razdoblje jedne zemlje, pred ratnu kataklizmu. Uvijek se sjetim slavne knjige Marguerite Yourcenar, "Hadrijanovi memoari" i njenog razloga zašto se bavila rimskim carom Hadrijanom. Zato, jer je, veli ona, to bilo jedno od rijetkih razdoblja kad je čovjek bio slobodan i sretan. Jer stari rimski bogovi izgubili su svoju moć a novi Bog, bio je mlad, donosio nadu, i nije još postao teror crkve nad čovjekom. Upravo to je bilo razdoblje mojeg djetinjstva tih osamdesetih godina. "Socijalistički bogovi" poprimili su pristojno, dobrohotno lice, a novi "Bog kapitalizam", treptao je okicama kao tršćanske lutkice. Bilo je to vrijeme slobode, nade, optimizma, blagostanja, ako hoćete; radilo se, radovalo, veselilo, kupovalo, išlo u kino. Sve ono što je dio toga vremena, i što se obično naziva retro svijetom, ili površno i "jugonostalgijom", zaokuplja me kao filmska i scenaristička tematika. Ma briga me za samoupravni socijalizam i tada nisam imala pojma što to znači, ali sam voljela djedov Stojadin, voljela sam Lastana, Mikijev zabavnik, Bajadere, crtiće, komadiće jednog čudesnog svijeta, koji mi se u ovih dva desetljeća ratnih i poratnih trauma, kriza i naopakosti, čine kao komadići kristala.
Rubrika ''Dragi Lastane'' postoji od 1969., izlazila je u časopisu ''Modra Lasta'' za djecu od 5-8.razreda, a čitali su je i srednjoškolci, distribuirala se u cijeloj EX-YU, najviše u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, a list se tiskao u Zagrebu. List i rubrika postoje i dan danas. ''Dragi Lastan'' je ušao u legendu po svojim kratkim, inteligentnim i duhovitim odgovorima kojima je pomagao djeci i odgovarao im na brojna pitanja, najčešće ljubavne i socijalne tematike. Također, to je bila najduže čuvana novinarska tajna na ovim prostorima, skoro 50 godina, jer kodeks Lastana je uključivao to da nitko ne smije znati njegov pravi identitet. Rudi Aljinovićje bio prvi Lastan, a ostale ćemo otkriti u filmu. Na taj način Lastan je postao mit, domaći Superman i Batman.
Da li ste i sami kao mala pisali pisma i čekali na rešavanje problema?
Dragom Lastanu nikad nisam pisala, samo iz razloga jer bi se uvijek pronašla u nekom objavljenom pismu; pisala sam stripu Garfield za rubriku dopisivanja i razmjenjivanja postera, naljepnica i salveta.
Kako je zamišljen sam film?
Većina čitatelja Modre laste i danas će vam, kao i u svakoj prijašnjoj generaciji, reći da u svome omiljenom časopisu uvijek najprije pročita Sastanak s Lastanom, rubriku koja se među djecom i tinejdžerima prozvala "Dragi Lastane!".
Lastan je za mene domaći Superman i Batman u jednom. Najbolje čuvana tajna hrvatskog novinarstva! Nikada se nije znalo tko je Lastan, a baš je on bio jedini spas i pomoć za mnogu djecu. Nakon gotovo pet desetljeća Lastan će prvi put otkriti svoj identitet. U filmu će se prikazati svi Lastani, osim sadašnjega, čiji identitet i dalje zna samo uredništvo Modre laste.
Rudi Aljinović, novinar, scenarist i stripaš je s tadašnjim urednikom Modre laste Dragutinom Brigljevićem stvorio Lastana (a nacrtao ga je Ivica Bednjanec) i odgovarao na pitanja čitatelja punih deset godina. Sve je počelo davne 1969., kada je rubrika zaživjela kao kutak za hobiste, u kojemu je Lastan djecu zamolio da mu pišu i pitaju ga za savjete. Odaziv je bio nevjerojatan, a svi Lastani danas objašnjavaju kako se kroz dječja pitanja zapravo može pratiti razvoj našeg društva. U šezdesetima i sedamdesetima dolazilo je mnogo socijalnih pitanja, pa i onih u kojima su se skrivale prave drame (tata me stalno tuče, a meni je neugodno skinuti se na tjelesnome, gdje svi vide moje modrice, Lastane, pomozi), a potom je malo pomalo rubrikom počela prevladavati ljubav. U tim je danima na adresu Modre laste stizalo i 500 – 600 pisama tjedno.
Neki su čitatelji u pisamce znali staviti i deset dinara i kućnu adresu da im Lastan odgovori ako već ne u Lasti, onda barem osobnim pismom. Tada nije bilo interneta, a Lasta je dolazila i u najudaljenije selo. Poanta priče je, naravno, to što je i sam Lastan vječni klinac. Rudi Aljinović odlično je pogodio taj kolegijalni, pomalo zafrkantski stil, koji su njegovi nasljednici održali. Modra lasta postoji i dan danas, kao i rubrika Dragi Lastane! U filmu će se otkriti svi Lastani osim današnjega, koje skrivamo do premijere filma, te će sudjelovati djeca i danas odrasli ljudi koji su pisali Lastanu, a sada pozivam vaše čitatelje da se jave oni koji su imali tu sreću da im Lastan odgovori na pitanje.
Ako ste nekad bili lastaš ili lastašica i pisali ste Lastanu, a on vam je odgovorio te želite sudjelovati u dokumentarnom filmu DRAGI LASTANE!, ispričajte nam svoju priču e-mailom na adresu: dragi.lastane.film@gmail.com ili poštom: ARTIZANA (za Dragog Lastana), Poste Restante, 10000 Zagreb, Hrvatska.
Da li će premijera biti u svim bivšim republikama?
Premijere će biti na festivalima u svim bivšim republikama.
I da završimo u šaljivom maniru - za koji savet biste se danas obratili novinama?
Dragi Lastane, što bi se moglo učiniti da opet živimo u sretnom vremenu kada će se mnoštvo manje i veće djece, utjecati tvojim savjetima, a ne drogama i fizičkim maltretiranjima? Kada će biti dovoljno naivnih da budu radosni?