Arsen Dedić, šibenski i zagrebački pesnik i šansonjer, jedan je od naših najvećih živućih (estradnih) umetnika, čovek koji iza sebe ima 37 objavljenih diskografskih izdanja i tridesetak knjiga. Ovaj neponovljivi Šibenčanin podario nam je neke od najlepših stihova književnosti, a brojne njegove pesme nadživeće ne samo autora, nego i njegove savremenike, kao i generacije kojima tek sledi upoznavanje s monumentalnim Arsenovim delom. Ukratko, Arsen Dedić odavno se upisao u večnost pa zato s ponosom i posebnim zadovoljstvom objavljujemo razgovor u kojem će vam veliki umetnik ispričati ponešto o svom detinjstvu, mladosti i poznom dobu, kad svoju priču, kako kaže, pomalo privodi kraju.
Kako je bilo odrastati u ratnom i postratnom Šibeniku?
- Rođen sam 1938. godine. Kuću u kojoj sam rođen kupio je moj pradjed Krste. Imam čak i "pismo" od te kuće, kupoprodajni list. Svi smo u njoj rođeni: brat, pokojna sestra, moj otac i dida Tode. Moj ćaća bio je visokokvalificirani zidar, poslovođa poduzeća koje je gradilo svjetionike. Otac je bio i izuzetno glazbeno nadaren, svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi. U godinama mog odrastanja živjelo se vrlo jednostavno. Moja mater u brak s ocem stupila je nepismena. Kasnije sam je ja opismenio pa je čitala podlistke i romane u Slobodnoj Dalmaciji. Kao i moj otac, i ja sam svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Već s jedanaest godina. U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu, a svojom voljom u Zagrebu sam još jednom diplomirao u srednjoj muzičkoj. Htio sam se čim bolje pripremiti za akademiju. Kao petnaestogodišnjak svirao sam u kazališnom orkestru. Šibenik je tada imao sjajnu operetu. Mate Relja je tada tamo glumio, a s njim sam radio i na filmu "Vlak u snijegu", za koji sam napravio glazbu. Nema više ni Mate… Postojao je taj jedan zgodan krug, kako ja to kažem, društva liječenih Šibenčana. U Zagrebu sam imao ujaka, Matiju Kovilića, pa sam tu dolazio i prije nego ću se doseliti radi školovanja. Prvi put sam u Zagreb, sjećam se dobro, došao 1948. godine. Tada sam se prvi put u životu vozio taksijem. Vodilo me na ručak u Šumski dvor iz Žigrovićeve ulice.
Vaš drugi ujak u Drugom svetskom ratu bio je partizan, borac slavne Prve proleterske brigade.
- Da, imam jednu knjigu, baš neki dan sam je gledao. Skradin i okolica. Imam i njegovu fotografiju. On je bio prvi koji je iz tog sela, Rupe, u blizini Roškog slapa i franjevačkog samostana Visovac, otišao u partizane. Josip Mišković. Umro je lani u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice. Otpočetka je imao simpatiju za radničke pokrete pa je sudjelovao u organizaciji radničke borbe, prvo u Šibeniku, a onda i u Zagrebu, pa i u Mariboru. Na koncu je završio u Prvoj proleterskoj. Tamo je upoznao jednu Beograđanku, koja je bila liječnica i borkinja. Nakon rata su se oženili i preselili u Beograd. Kasnije je pomogao mom bratu Milutinu da dobije stanovite mogućnosti za obrazovanje.
Kako ste kao dete iz radničke kuće uspeli studirati dva fakulteta? Osim muzičke akademije studirali ste i pravo. Bili su to sirotinjski studentski dani?
- A šta ja znam. Uvijek govorim da je sve do osobe, sve je do čovjeka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na stol i međusobno se dijeli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali vlakom. Ja bih se naslikao na kolodvoru da me vide i da mi daju taj paket. Jedanput mi je od majke stigao brzojav u kojem je stajalo: "Čekaj paket, nosi nepoznati čovjek". Onda sam ja čekao nepoznatog čovjeka, pokazivao se na svim prozorima da me taj čovjek prepozna. Tako se živjelo i studiralo.
Kako to da ste upisali pravo?
- Roditelji su me tjerali da studiram nešto ozbiljno, a ne muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali sam ga onda ipak maknuo. Kad ste kod studiranja, imam jednu zanimljivost: na isti dan veljače sam diplomirao muzičku akademiju i transplantirao jetru prije jedanaest godina.
Svoj prvi album objavili ste 1969. godine, a književnik Dušan Kovačević napisao je da ste s njim jugoslovensku šlageristiku emancipovali od kolektivnog.
- Da, Dušan je odličan pisac i pamtim taj njegov tekst. Moj prvi album nosio je naziv "Čovjek kao ja" i bio je to prvi put da se netko kroz šlager obraća u prvom licu jednine.
U vrijeme Jugoslavije nailazili ste i na osude, navodno zbog religijske tematike nekolicine Vaših pesama. Kako ste to podnosili?
- Iskreno, nisam to tada toliko strašno primao k srcu. Bio sam vrlo mlad, tek sam počeo raditi na televiziji kao muzički suradnik, studirao na muzičkoj akademiji i zbog jednog ciklusa pjesama koji se zvao „Čuda“ morao sam napustiti televiziju. Od tada sam zauvijek otišao u slobodnjake; nikad više nisam pristao ovisiti o nekom. Imao sam ponuda i za neke vrlo visoke pozicije, ali nisam pristao. Ostao sam sam. Napadi o kojima govorite krenuli su iz Vjesnika, s tekstom naslovljenim "Kakva čuda?", jer sam napisao stih "Sveti Nikola učini čudo, kad ljudi više nisu za čuda". U novinama su to popratili osudom koja se sastojala u pitanju "zar naš socijalistički čovjek ne pravi čuda?". Što je najgore, ti koji su me morali maknuti s televizije rekli su mi: "To nije bila naša želja." Bili su mi skloni i cijenili me, ali direktiva je došla "odozgo". Zbog svega toga danas imam sjajnu penziju. Mogu platiti odvoz smeća i stubišnu rasvjetu da vidim doći do stana kad se navečer vratim kući supijan.
Kome ste napisali "Ne daj se Ines"?
- Ona se bavila plastičnim umjetnostima, Ines, živi u Milanu i udovica je bez djece. Nikad me nije niti za trenutak napustila. Napravila mi je jednu brončanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri, četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pjesma obilježila za cijeli život. Evo, baš danas me zvao Rade Šerbedžija, da me pita mogu li s njim nastupiti u travnju, jer će, naravno, izvoditi i Ines. Ona me, dakle, još uvijek ne napušta u emocionalnom smislu, a s njom sam prekinuo prije 51 godinu. Jel' to u redu?
Čitav intervju možete pročitati na lupiga.com a sada da se malo podestimo i muzike