Branislav Matić zvani Beli bio je vlasnik 70 auto otpada u Srbiji i najvećeg auto otpada u Holandiji. Jedan je od osnivača i glavnih finansijera Srpske garde. Bio je bogat čovek. Ubijen je ispred svoje porodične kuće u Ulici Milana Raspopovića 3, na kućnom pragu, 4. augusta 1991. godine, u 21,20 sati.
Na Branislava Matica – Belog, s leđa i bez opomene, ispaljeno je oko 30 metaka, najvjerovatnije iz automata “UZI”. Ubice su se nalazile iza parkiranog bijelog kombija (BG 920-039), u maskirnim uniformama, a poslije zlocina pobjegli su bijelim “mercedesom” bez tablica, odnosno isparili u noć…
– Parkirali smo se ispred naše kuće, a u automobilu su bili Branislav, naša komšinica, dvoje njene djece, djevojka Đorda Božovića i ja, pričala je Tanja Matić.
– Tek što smo izašli i krenuli prema kapiji, iza bijelog kombija pojavila su se dva čovjeka u maskirnim uniformama i kapama sličnim granicarskim. Branislav je u tom trenutku zaključavao auto. Zapraštali su rafali. Te zvijeri nisu obratile pažnju ni na to što je jedno dijete spavalo u sobi koju su izrešetali meci. Moj otac ga je doveo prije nego što smo se mi vratili kuci. S obzirom da su već tada čekali, morali su da znaju da je dijete u kući.
Ni danas, još se ne zna ko je ubio, i zašto, Branislava Matića Belog.
“Branislava Matića Belog, jednog od organizatora Srpske garde, na užasan način ubili su ljudi koji su iza sebe imali srpsku državu”, rekao je na konferenciji za štampu 5. augusta Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove.
“Pucali su u njega iz “uzija”, a desetine metaka ispaljeno je kada je vec bio – mrtav. Niko ne može da kaže ubica je taj i taj, ali sve indicije pokazuju da je ubistvo političko i da ga je organizovao sam vrh Srbije…”
“Predsjedništvo SPO u ovom trenutku samo konstatuje da su ubistvo člana Štaba i pokušaj hapšenja komandanta Srpske garde u osnivanju uslledili poslije istupa poslanika Vojislava Šešelja u Skupštini Srbije. Poslanik Šešelj je Đorda Božovića-Gišku okarakterisao kao “poznatog kriminalca”, a Branislava Matića – Belog kao “plaćenog ubicu”, navodeći da je on glavni finansijer Srpske garde. Tom prilikom postavio je i poslaničko pitanje Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije: šta je ucinilo i šta namjerava da učini protiv ovih lica.
“Ako se ne učini ništa, izjavio je tada poslanik Šešelj, “umnožiće se kriminalne bande na ulicama Beograda i bićemo očevici, a možda i saučesnici ovakvih revolveraških okršaja kakve pamti Čikago iz vremena dvadesetih i tridesetih godina. Imajući sve to u vidu, postavlja se pitanje da li je poslije poslaničkog pitanja Vojislava Šešelja stiglo i ubistvo naručeno sa skupštinske govornice?” pisalo je, između ostalog u saopštenju Predsjedništva Srpskog pokreta obnove.
Branislav Matić Beli (39), nekoliko dana prije likvidacije, dobio je najozbiljnije upozorenje od „prijatelja“ da se mane političkog angažmana oko SPO-a i svih poslova finansiranja i organizovanja Srpske garde! Jer, postao je već bio ozbiljan trn u oku ondašnjem režimu, pogotovo njegov i Giškin angažman u Srpskoj gardi, čija se obuka u Košutnjaku i prijem novih članova, te 1991. godine – bili u punom jeku! Tih dana neko je među Voždovčane donio komentar iz vrha države: „Ma neće mi oni praviti Spartu u srcu Beograda“… Ni Giška niti Beli, niti iko od njih nije ni pomislio da uzmakne, ali…
– Beli je bio iskusan čovjek, hrabar, ali proračunat, pa ipak, nije tek tako mogao preći preko upozorenja starih drugara – prisećaju se i tih detalja njegov bliski rođak Mija i Joca, veliki prijatelj i prvi komšija sa Voždovca. – Najednom se promjenio i vidna je bila promjena u njegovom ponašanju. Odjednom je postao nekako previše ozbiljan.
Beli je više nego dobro znao snagu i moć države, jer je shvatio odakle mu stiže „prijetnja“ koju su mu najdobronamernije prenijeli „prijatelji“ na tajnom sastanku u Zemunu. Poslije 9. marta i na ulici provjere moći koju je tada baš zahvaljujući njima, Voždovčanima, imao SPO – ništa više nije bilo kao prije, jer je režim definitivno shvatio da ima posla sa „opasnim neprijateljem“…
– Ma, i nama je tada sve bilo jasno – nastavljaju svoju ispovijest njegovi najbliži prijatelji. – Sve se nekako odigralo uoči puta u Takovo, gde je trebalo da se formira odjeljenje garde pod imenom slavnog junaka Tanaska Rajića. Najednom je počeo da priča, baš uoči puta, tog 4. augusta 1991. godine u stilu „ ma, ljudi, šta ćemo tamo, pa zar treba i ja da idem…“. I sve u tom stilu. Govorimo mu, Beli, šta pričaš, sad moramo i sam znaš da nam nema nazad. A, on, nekako zamišljen, odsutan. Znao je ono što mi nismo, a bio je dovoljno hrabar i odvažan da nam ništa ne kaže…
Tog 4. augusta, rano izjutra krenuli su ka Takovu na formiranje tamošnje garde „Tanasko Rajić“…
– Sjedamo u kolima, a on će, tek što smo izašli iz Beograda, onako nervozno: „Koliko ima do tamo? Ma, ko će da ide tamo?“…
Brecnem se, a on mi, možda i prvi put u životu, ljutito odbrusi – prisjeća se tih dešavanja Joca. – Vidim da je strašno nervozan, ali ne znam zbog čega… Jedva nekako sve to obavismo u Takovu. Sjedimo u kafani pred povratak kući, a on blijed, nervozan, skoro da ne progovara. U putu samo gleda dijete u kolima, kao da je znao da se i od njega oprašta…
Svima je bilo jasno odakle vjetar puše u likvidaciji Belog. Toga dana, na istom mjestu, trebalo je da bude ubijen i Giška, ali je vozeći džip kasnio za Belim samo nekoliko minuta. Dovoljno za akciju iz zasede…
A, poslije pokušaja da se likvidira i Giška u hotelu „Slavija“, kada se spasio skokom sa drugog sprata kroz prozor – svima je bilo više nego jasno „da imperija uzvraća udarac“ zadat 9. marta! Pokušaji svađanja sa Arkanom – bilo je samo bacanje prašine u oči tada vrlo moćnim Voždovčanima, na šta oni, srećom, nisu nasjeli…
BOMBA ZA INSPEKTORA
Iako nisu polagali velike nade u istragu beogradske policije o ubistvu Belog, jedan mladi inspektor po imenu Rade, nekoliko nedjelja kasnije, obreo se kod Voždovčana:
– Rekao nam je da je na tragu ubicama i da će slučaj ubistva Belog vrlo brzo riješiti – kažu Mija i Joca. – Niko to tada nije uopšte ozbiljno shvatao, pogotovo što je bio mlad i sigurno dovoljno neupućen i sva dešavanja toga doba… Ali, kad je u kafić „Bananas“, tu, u našem komšiluku, kroz izlog bačena bomba od čijih je posljedica taj isti inspektor umro u bolnici – sve nam je bilo jasno. Neko nije dozvolio da se taj slučaj još tada riješi!? Mada, ruku na srce, još tada nam je Tapi govorio kako je Belog ubio Naser Orić!!!
Milica Otašević (50), supruga osnivača Srpske garde Jovana Otaševića, nastradala je samo dan nakon što je u javnost izašla priča o detaljima ubistva Branislava Matića Belog, gdje je ona bila jedini svedok. Članovi Miličine porodice jučer nisu željeli da daju nikakve izjave. Samo su rekli da su u jako teškom stanju i zamolili da ih ostavimo na miru.
Kako saznajemo, Milica je prekjučer kćerki Jeleni rekla da „ide da se malo provoza“ i sjela je u „jugo“. Tada ništa nije ukazivalo na samoubistvo.
Milica Otašević se posljednjih dana nije osjećala dobro, imala je psihičkih problema. Izvor tvrdi da je na jednoj od beogradskih pumpi Milica kupila kanister benzina. Potom je došla do parkinga hotela „Avala“, gdje je sama u automobilu sjedila oko 15 minuta. Za to vrijeme uspjela je da se polije benzinom, pokrene automobil i zapali se.
U dve eksplozije koje su se desile za samo pet sekundi automobil je u potpunosti izgorio. Miličini posmrtni ostaci prenijeti su na Institut za sudsku medicinu, gde će se izvršiti njihova obdukcija i uraditi DNK. Nezvanično saznajemo da će obdukcija biti veliki problem, s obzirom na to da je tijelo gotovo u potpunosti izgorilo.
Milica je tragično nastradala samo dan nakon što je njen suprug u intervjuu za „Reviju 92“ otvoreno progovorio o nepoznatim detaljima iz svoje prošlosti, u kojem je teško optužio SPO za razne malverzacije.S obzirom na to da su Otaševićima prije ovog događaja stizale anonimne prijetnje, i dalje nije isključena mogućnost da je Milica ubijena.
Detalji ove tragedije biće poznati po okončanju istrage, koja je u toku.
Milica Otašević je bila jedini svjedok ubistva jednog od osnivača Srpske garde Branislava Matića Belog, koje se dogodilo prije 17 godina ispred njegove kuće u Voždovcu.U „Reviji 92“ je izašao članak u kojem je Miličin suprug Jovan govorio o tome kako se zaista odigralo ubistvo Belog.Milica je tog dana sa tada dvije maloljetne kćerke bila u kolima sa Branislavom. On je izašao iz vozila, a njih tri odmah za njim. Snajperista je sa nekoliko metaka pogodio Belog. Čim je čula pucnjavu, Milica je legla na zemlju pored djece.
– Bježi, Milice, neće tebe! – povikao je teško ranjeni Beli.
Dok je Milica ležala na zemlji, pored nje je prošao drugi ubica i stao joj nogom na ruku. Bez riječi je prišao Belom i pucao u njega sa nekoliko metaka. U tijelu Matića policija je pronašla 29 metaka. Branislav Matić Beli je bio istaknuti član i finansijer Srpskog pokreta obnove.
Jovan Otašević je od jednog bliskog prijatelja je dobio knjigu u kojoj je bila poruka sa scenarijem likvidacija napravljenim u državnom vrhu.
– Na spisku je bilo devet imena, među kojima i Giškino. Od tih devet, sedmoro je ubijeno tačno po napisanom scenariju, a sa te liste živi smo samo Vuk Drašković i ja. Život mi je spasio jedan od glavnih udbaša, desna ruka tadašnjeg šefa DB-a, koji je umjesto da parafira moju sliku, što je bio znak odobrenja za likvidaciju, na stadionu Partizana, pocjepao moju fotografiju – navodi Otašević. On tvrdi i da je na spisku likvidacija bilo i ime Giškinog prijatelja Branislava Matića Belog.
Po povratku sa mitinga SPO u Takovu, 4. augusta te 1991. godine, Beli je ubijen ispred svoje kuće u Ulici Milana Raspopovića na Voždovcu.
– Beli je bio u Giškinom džipu, kojim je prevozio ženu i djecu. Vozio je brzo, prvi stigao u Beograd i naišao na ubice – kaže Otašević.
U zelenom ‘fordu’ i bijelom ‘golfu’ čekala su po dva likvidatora. Branislav Matić Beli je pokošen rafalom iz ‘kalašnjikova’ pred očima djece Jovana Otaševića. Ubica, koji je u Belog ispalio 26 hitaca, potom je otvorio vrata džipa i ‘ovjerio’ ga pred djecom.
– To je jedna od najsurovijih likvidacija, a organizovala ju je Državna bezbednost. Između džipa u kome su bili Beli i djeca i njihovih kola nalazio se kombi, za koji smo kasnije utvrdili da pripada MUP-u Srbije ali je, navodno, bio iznajmljen firmi ‘Jugoagent’ – priča Otašević.
Te noći, tvrdi on, načelnicima policije na Ubu i u Valjevu naređeno je da propuste zeleni ‘ford’ i bijeli ‘golf’. Otašević kaže i da su, po njegovim saznanjima, u ‘Sablji’ uhapšeni neki momci koji su priznali da su dobili 300.000 maraka da likvidiraju Belog.
– Gišku je ovaj zločin strašno pogodio. Te noći, nekoliko momaka je sjelo u automobile, napravilo kolonu i od Slavije do Terazija pucalo u vazduh iz 36 mašinki. Vlast i DB su se toga najviše plašili – kaže Otašević.
Policajac Rade Avramovski, prema Otaševićevim navodima, tada se zakleo Giški da će pronaći ubice. Mjesec dana kasnije, kada je došao do izvjesnih podataka, ubijen je u jednom beogradskom kafiću.
Izvor: Puls asfalta