Misao Dostojevskog da se za ljubav prave žene vredi boriti pretočena je u umetnost. Davno nije bilo predstave koja se toliko prepustila publici i kojoj se publika prepustila, kao što se to dogodilo na gostovanju Gradskog kazališta "Gavela" iz Zagreba sa predstavom "Četvrta sestra" u Beogradskom dramskom pozorištu.
I za pravu umetnost vredi se boriti, i za pozorište čiji je centar čovek, reč i umetnost glume. Da klasičnom pozorištu, koje od gledaoca zahteva pre svega maštu, a ne samo raskošan kostim, geg bez smisla i skupu scenografiju, još nije odzvonilo, dokazala je "Gavela". Nema nervoznog vrpoljenja na stolici, nema gledanja u sat.
Za režiju slovenačkog reditelja Sama Strelca i za glumu hrvatskih umetnika – Jelene Miholjević, Nataše Janjić, Bojane Gregorić, Ivice Vidovića - nije vam potreban prevodilac. Pa svi, ma koliko nam se ponekad činilo da je tamo negde mnogo bolje, živimo u kreditima, kamatama, dugovima, tajkunskom kapitalizmu ili, ako više volite moderni izraz, "tranziciji".
Sve to je tema poljskog pisca Januša Glovackog i njegove crne komedije "Četvrta sestra" koja je, kako i sam pisac naglašava, ironična aluzija na Čehovljeve "Tri sestre". Ona govori o propadanju jednog sveta, želji gubitnika da izbije još jedan pošten i pravedan svetski rat, čekanju na vizu, nemanju para, pa ni za votku...
Prva sestra, nekadašnja učiteljica, koja bi samo da čita, čeka dete s novokomponovanim političarem. Druga, diplomirani pravnik na privremenom radu u cirkusu, zaljubljuje se u samu sebe kad se u nju zaljubi američki reditelj. Treća, netalentovana balerina, "druga Plisecka", sanja tropska ostrva, osvetu konobaru koji neće da je usluži, a živi sa članom mafije i planira odlazak na medeni mesec u Irak. Četvrta sestra je enigma...
Predstava u kojoj ćete nazreti rečenice, pa i stil beogradskih ulica i pijaca, stalna zagledanost tamo daleko, gde mora da je bolje i, na kraju, nada.
Nenametljivo precizna i skoro dečje iskrena režija Sama Strelca u kojoj svaki glumac ima svojih pet minuta, gluma u nekim momentima na ivici bizarnosti i glumci koji vas pri tom sasvim otvoreno i direktno gledaju u oči.
Pozorište koje se još usuđuje da kaže: "Car je go". Šteta samo što gostovanje umetnika iz Zagreba nije bilo jače medijski propraćeno. Publika, sastavljena od znatiželjnika, pozorišnih frikova koji gledaju sve, bivših ministara za kulturu i poznatih srpskih glumaca, moraćemo da upotrebimo rečenicu koja u ovom slučaju nije samo fraza, nagradila je umetnike ovacijama, a našla se tu i jedna korpica sa cvećem – da se ne zaboravi.
I posle svega, Beograd i Zagreb nisu tako daleko, a pozorište s nestrpljenjem čeka nove i dobre predstave.
Danijela Tadić