Očuvanje maternjeg jezika od suštinskog značaja za očuvanje identiteta naroda

Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika Ministarstvo kulture i informisanja i Color Media Communications organizovali su panel tribinu pod nazivom „Jezik kao hranitelj naroda – značaj očuvanja i negovanja maternjeg jezika“.

Svakog 21. februara, od 1999. godine članice UNESCO obeležavaju Međunarodni dan maternjeg jezika. Generalna skupština Ujedinjenih nacija priznala je rezolucijom ovaj praznik u spomen poginulim studentima koji su 21. februara 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestovali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični.

Na otvaranju panela Dejan Masliković ispred Ministarstva za kulturu i informisanje naveo je da je očuvanje maternjeg jezika suštinska stvar za očuvanje identiteta jedne zajednice. Posebno je istakao da je ćirilica prepoznata kao jedna od glavnih identiteta srpskog naroda i kao takva zavređuje veliku pažnju i napor svih građana Srbije da bude očuvana.

“U Srbiji je trenutno u upotrebi i 13 jezika nacionalnih manjina na kojima oko 60.000 učenika pohađa nastavu. To je pokazatelj razvijenosti i demokratičnosti našeg društva. Međutim, ne možemo se pohvaliti da je tako i u zemljama u okruženju i da smo zadovoljni pravima koje srpska nacionalna manjina ima”.

Masliković je dodao da Ministarstvo kulture ulaže velike napore u pokretanje inicijative da se izmeni Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma.

Predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika Sreto Tanasić izjavio je na panelu da je srpski jezik danas ugrožen, što je direktno srazmerno nebrizi države o statusu srpskog jezika kao nacionalnog jezika.

“Srpski jezik u Ustavu jeste naveden kao službeni jezik u Republici Srbiji, ali ništa nakon toga nije urađeno da on bude nacionalni jezik. Petnaest godina nakon usvajanja Ustava nemamo Zakon o srpskom jeziku i pismu u službenoj upotrebi. Razumljivo je da ako nemamo taj prvi temeljni zakon koji daje okvire na kojima bi se sve drugo radilo da se status srpskoga jezika učvrsti, onda on za sve postaje nešto nevažno”, navodi Tanasić.

Profesor na Filološkom fakultetu, Univerzitet u Beogradu Aleksandar Milanović naveo je da ako o maternjem jeziku ne mislimo dovoljno kroz institucije i zakone, pitanje je kakva će sudbina službenog jezika biti.

„U srpskom društvu postoji veliko interesovanje za srpski jezik, ali jedno je šta o jeziku misli društvo, drugo je šta misli država. Povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika jako sam zabrinut za odnos Republike Srbije kao države prema maternjem jeziku, ne samo prema njemu nego i prema svim jezicima na teritoriji Republike Srbije. Ukoliko o maternjem jeziku većinskog stanovništva ne mislimo dovoljno kroz institucije i zakone, pitanje je kakva će sudbina službenog jezika biti. Važeći Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama je donesen davno i danas je potpuno anahroničan“, naveo je Milanović.

“Srpska država je kroz istoriju, vodila računa o službenoj upotrebi srpskog jezika i o tome su odlučivale najveće intelektualne veličine koje je srpski narod imao, poput Stojana Novakovića. Danas nije problem u tome da mi nemamo određene intelektualne veličine, već da država neće da ih čuje”.

Milanović je dodao i to da se ne zna šta je zakonski okvir koji određuje šta je službeno pismo i koji su delokruzi delovanja službenog pisma. Odnosno da se ne zna šta u Republici Srbiji mora biti napisano ćirilicom, a šta ne. Istakavši da je postojeći zakon veoma fleksibilan i nedorečen.

O tome da su biblioteke osnov kulture u Srbiji i da po svojoj funkciji čuvaju našu kulturnu, pisanu baštinu govorila je direktorka Biblioteke grada Beograda Jasmina Ninkov.

“Knjiga je osnov identiteta, kao i sam jezik. Čitajući i razvijajući pismenost, ne samo da čuvate jezik nego obogaćujete samu naciju. Fundamentalna uloga biblioteka u borbi za jezik i za pismenost je rad sa decom. Bez dobrog poznavanja maternjeg jezika, nećete poznavati ni druge jezike”, navela je Ninkov.

Zamenik upravnika Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ Adam Sofronijević je naveo da danas postoje roboti koji u velikoj meri određuju naše živote, ako ti roboti ne govore ćirilcu, nije dovoljno da našu decu naučimo ćirilicu.

“Oni će znati ćirilicu, ali ako im se nude sadržaji od strane robota koji predstavu nemaju šta je ćirilica onda mi nismo uradili naš posao. Zato s ponosom govorim o digitalnoj zbirci Univerzitetske biblioteke, to je najveća regionalna pretraživa zbirka, 600.000 stranica na ćiriličnom pismu srpskom jeziku koju roboti razumeju”, istakao je Sofronijević.

Istoričar Dejan Ristić ja naveo da je bilo perioda kada se o našem maternjem jeziku vodilo mnogo više računa, nego što se to vodi danas, ali postoje i periodi kada su srpski jezik I ćirilica bili zabranjivani, npr. u period austrougarske okupacije Kraljevine Srbije od jeseni 1915. do poznog leta 1918. godine.

“Uprkos svim naporima Ministarstva kulture i informisanja, problem je pre svega u manjku svesti. Dok s jedne strane poštujemo svoje međunarodne obaveze kada su u pitanju afirmacija i zaštita jezika nacionalnih manjina, s druge strane pokazujemo nizak stepen svesti o značaju očuvanja sopstvenog jezika i pisma. Kada to kažem pre svega mislim na nas pojedince, činioce ovog društva, pa tek zatim samu državu”, naveo je Ristić.

Značaj maternjeg jezika i multilingvizma je važan u današnje vreme. Jezik predstavlja simbol zajednice, simbol pripadnosti i ličnog identiteta. Celu konferenciju možete pogledati OVDE.