Nindža kornjače
Film koji pravi ršum na blagajnama američkih bioskopa. Animirani, u celini celosti
Sedamnaest godina nakon prvog igranog filma o doživjajima mutiranih kornjača, zaštitnika zakona, snimljeno je ovo, u potpunosti animirano ostvarenje. U međuvremenu su snimljena još dva filma, svi sa stvarnim glumcima. Nakon svih tih godina raspleta, vraćamo se korenima, tamo daleko odakle i potiču ove kornjače - ljudskoj mašti i nacrtanim snovima. Ovako i deluje uverljivije...
Scena kao iz nekog italijanskog neoromantičarskog klasika, pedesetih godina prošlog veka. Bioskop "Mala Kozara", s druge polovine prve decenije 21. veka. Nema ni godina kako je renovirana. Jedini bioskop na novobeogradskoj i zemunskoj strani, ako se izuzme onaj studentski - sporadični. Nema više "Slobode", "Jedinstva", "Jugoslavije", nema ni "Centrala", a ni "Fontane". Ali, tinja "Mala Kozara". Mala, dirljiva sala, udobnih stolica, gotovo fotelja. Tačno 12 redova, po 10 mesta za gledaoce. I, nas tačno 16, na projekciji u subotnjih 14 sati. Popunjenost, dakle solidna, s obzirom na opštedruštveno-kinematografsku situaciju - više od 10 odsto. Dok se ne izgradi "Multipleks" kod "Buvljaka", to nam je, što nam je. Treba se snaći...
Na izlasku iz sale, po završetku filma, ljubazni pripadnik "osoblja" uručuje nam primerak albuma za samolepljive sličice "Nindža kornjače". Da manje boli onih 200 dinara po karti. I to je marketing. Ako su ove kornjače ratovale za spas tamo neke "Male Kozare", svaka im čast. Mada, nekako ostaje sumnja da su svetski kinematografski moguli imali baš na umu borbu za spas naših bioskopa.
Sam film? Klincima će se svideti, šareno je i dobri momci pobeđuju. Njihovi pratioci će moći možda i da odremaju, pošto sam već rekao da su stolice prilično udobne. Nema potrebe da se više očekuje...
Oliver Dundović