Svet Smaka u Kombank Areni!

Smak sveta se nije desio ali – svet Smaka jeste. Bend koji je, posle razlaza početkom osamdesetih, kasnije funkcionisao samo periodično/kratkotrajno, pokazao je, u punoj sviračkoj formi i opasno navežban, zašto ih, poput profesora iz njihove pesme, „znaju stari, znaju mladi“, pa ni ozvučenje koje je „probijalo“ nije pokvarilo utisak, a brzo je zaboravljena i nervoza stvorena na ulasku u halu.

Beogradska predgrupa Hipnagoga slike, koja se bavi instrumentalnom muzikom, imala je tu „nesreću“ da publiku, koja je već ispunila Arenu i bila toliko željna Točka i ekipe, ništa drugo i ništa uoči toga nije zanimalo, te je sa oduševljenjem jedino ispraćena najava da – sledi poslednja pesma.

Magija je krenula petnaestak minuta posle 21 h – za početak, „Kad spavaš sam“. „Frka je, frka, ali sve je u našim rukama“, kratko i mudro reče Radomir Mihajlović Točak. U zvuku se odmah osetilo ne samo staro majstorstvo, već i to da se grupa više od mesec dana pripremala samo za ovaj koncert pa je i sa te strane potpuno ispoštovala njegov značaj i to što je, čim je zakazan, zacementirao mesto u istoriji rokenrola na ovim prostorima. Prsti čarobnjaka raspleli su po gitari kao davnih dana, sa bonus kvalitetom koji, kod umetnika toga ranga, godine samo mogu da dodaju, nikako oduzmu.

POGLEDAJTE FOTO GALERIJU SA KONCERTA

Hitovi „Ljudi nije fer“/“Profesor“ smenjivali su se sa materijalom koji nije baš svako u sali znao, međutim, kada pričamo o Točkovoj gitari, Borisovom očuvanom glasu, Kepinom bubnju, pričamo o spektru najrazličitijih emocija, a značajan doprinos je, sasvim očekivano, dao i Dejan Najdanović Najda. U sjajnoj je pevačkoj formi, održava kontinuitet nastupa i svoj deo („5. maj“/“Miris nje“/“Idi“/“Možda imam vremena“/“Lisica“...) odradio je odlično. Začulo se i „Cigansko srce“ koje kuca od prošle godine, pa „Južni voz“, a pred cover „El Dumo“ podsetio je Točak da je „ploču doneo Boris iz Australije, grupa se zvala Ellis“.

Bluz u parku“, „Tendži-Tandži“, „Nevidljive terazije“, „Alo“ i, za kraj zvaničnog dela – „Crna dama“. Doživesmo da je, baš kao i „Daire“ za definitivan kraj, konačno čujemo, posle godina i godina ovakvih i onakvih, često tezgaroških izvođenja, pod Smakovom zastavom. No, bilo je opako na bisu i pre nego što su daire zazveckale. Najpoznatiji Smak instrumental „Ulazak u harem“ ukrstio se sa Točkovim solo radovima („Ukor“, „Zajdi, zajdi“) i „Plavom pesmom“, a „Satelit“ ima takvu live moć da je, zasigurno, bar 10 od 20 hiljada po povratku kućama pevalo i dalje ono čuveno „na na, nananana na“.

Nije Točak mogao da sakrije suzu zahvaljujući se svima koji su u Arenu stigli iz Novog Sada, Niša, Čačka, Kragujevca, Zenice i ko zna još kojih gradova. „Ovo je Smak, a ne ono“, sjajno je poentirao i bez gitare.

Ovakav koncert u ovakvom ambijentu – vredelo je čekati.

Pogledajte još