Ivo Andrić

Iako se svi mi nekako uvek prvo setimo njegovih priča o Višegradu, mostovima i životu u Bosni, Andrić je pisao i odlična dela sa ljubavnom tematikom, a i mnoge njegove misli se i danas rado izgovaraju. Izdvajamo samo neke od njih o ljubavi, strasti, poltici, državi i životu uopšte.

Ovako je Andrić govorio

- Takvi smo mi ljudi, jednom mjerom mjerimo riječ kada je upućujemo ljudima oko sebe, a posve drugom kada nas ta ista riječ, vraćena, udari u lice. A stvar bi bila uredu kada bi smo, upućujući riječ drugome, imali bar deseti dio one osjetljivosti koju pokazujemo primajući tu istu riječ upućenu nama.

- Najveća budala nije onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.

-Mi smo uvijek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli i čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili?

- Sva iskušenja,sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti snagom i dužinom nesanica koje ih prati. Jer dan nije njihovo pravo područje.Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve beljeći i ispisuje,a račun se plaća noću,na velikim mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rješava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena...

- Gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola.
(old_image)
- Ko ljudima sve veruje, prolazi rđavo, ko ništa ne veruje, još gore

- Niko od nas nikad ne može znati kako izgleda u očima drugog čoveka. Jer ako je i najbolji psiholog, on to sam ne može proniknuti, a onaj drugi neće mu to nikad u celosti, iskreno kazati. Neće hteti ili neće umeti.

- Čim jedna vlada oseti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga.

- Ljubavnicima je vreme uvek kratko i nijedna staza nije im dovoljno dugačka.

- Dok god ima mraka, biće i svanuća.

- Kroz život treba prolaziti sa osmehom stjuardese koja zna da sa avionom nešto nije u redu.
Ima žena koje su opore i neugledne, kao seoski hlebac, ali pune neke skrivene i zdrave slasti, za onog ko se ne da prevariti spoljasnjošću, već gleda dublje i stvarnije.

- Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovno i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Čudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.

- Kad se pomoli proljeće, prostruje sokovi koji vežu sve što je stvoreno, onda nas zemlja-majka privlači sebi i razgolićuje kao neposlušnu djecu. Sa svakim martovskim danom osjećam kako pada s mene stotinu umišljenih okova i taština. Go sam i malen pod suncem koje jača. Kao u malom jezeru oblaci, prolaze u meni događaji proljeća; bolno razvijanje pupova, nenadkriljivo nježni pokreti ptica, geste djece u proljetno jutro, kretnje vrelih djevojaka koje se ugiblju i krše pod teretom ploda, nada i vječnih zakona u sebi i sav taj bezbroj malih kratkih događaja prvog proljeća, koji su trajniji i istinitiji nego išta što sačinjava naš život.
(old_image)- Ja ! - Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa cim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, vec odavno jedno.

U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939). Prisustvovao je potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije u dvoru Belvedere 25. marta 1941. Po izbijanju Drugog svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podneo je ostavku na mesto ambasadora i vratio se u Beograd. Za vreme Drugog svetskog rata živeo je povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu), ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela.

U isto vreme napisao je svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. U periodu od 1944. do 1954. obavljao je više društvenih funkcija, što je zabeleženo u knjizi „Angažovani Andrić 1944-1954“. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“. Oženio se 1958. godine Milicom Babić-Jovanović (1909-1968).

Novac dobijen od Nobelove nagrade 1961. godine u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969—1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj „poslednji značajniji razgovor“ sa Andrićem i citira ga: „U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine...“

Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Galerija slika