Dragi Lastane: Stara dobra rubrika koja još uvek živi

Šta je vama sve asocijacija na dobra stara vremena?

Nedjeljni izleti, Smogovci, himna moje osnovne škole "Hasan Kikić", pionirske marame, izleti u Graz i Trst, Čovječe, ne ljuti se, igra gumi-gumi, Radost, Modra lasta, dedin, a kasnije moj Pony bicikl, odmarališta, neuništivi Stojadin i Yugo 45, bombonijere Kraš, moj najdraži bombon ''Slatka tajna'', Mikijev zabavnik, Mikijev almanah, Alan Ford, Lolek i Bolek, prvi VHS, Cedevita, analogni fotoaparati, orah i trešnja u mojem vrtu, šaran na nedjeljnom stolu, Muzički tobogan, Startas tenisice, MID odjeća, YASSA trenirka, Večernjakova biciklistička utrka ''Brzina, ali oprez'' na Cvjetnom trgu, Grga, radio-romani na kazetama, vunena kapa koju mi je isplela mama, sladoled Rumenko, škrinje Leda i Pekabele u mojoj ulici…popis je toliko dugačak da mi se čini
da nema kraja…

Odakle ideja da počnete da se bavite ovom tematikom?

Sentimentalno sam vezana za vrijeme svog djetinjstva u osmom desetljeću prošlog stoljeća. Bila sam vesela i sretna kao i gotovo svi ljudi koje sam poznavala. Bilo je to divno razdoblje jedne zemlje, pred ratnu kataklizmu. Uvijek se sjetim slavne knjige Marguerite Yourcenar, "Hadrijanovi memoari" i njenog razloga zašto se bavila rimskim carom Hadrijanom. Zato, jer je, veli ona, to bilo jedno od rijetkih razdoblja kad je čovjek bio slobodan i sretan. Jer stari rimski bogovi izgubili su svoju moć a novi Bog, bio je mlad, donosio nadu, i nije još postao teror crkve nad čovjekom. Upravo to je bilo razdoblje mojeg djetinjstva tih osamdesetih godina. "Socijalistički bogovi" poprimili su pristojno, dobrohotno lice, a novi "Bog kapitalizam", treptao je okicama kao tršćanske lutkice. Bilo je to vrijeme slobode, nade, optimizma, blagostanja, ako hoćete; radilo se, radovalo, veselilo, kupovalo, išlo u kino. Sve ono što je dio toga vremena, i što se obično naziva retro svijetom, ili površno i "jugonostalgijom", zaokuplja me kao filmska i scenaristička tematika. Ma briga me za samoupravni socijalizam i tada nisam imala pojma što to znači, ali sam voljela djedov Stojadin, voljela sam Lastana, Mikijev zabavnik, Bajadere, crtiće, komadiće jednog čudesnog svijeta, koji mi se u ovih dva desetljeća ratnih i poratnih trauma, kriza i naopakosti, čine kao komadići kristala.

Da li ste i sami kao mala pisali pisma i čekali na rešavanje problema?

Dragom Lastanu nikad nisam pisala, samo iz razloga jer bi se uvijek pronašla u nekom objavljenom pismu; pisala sam stripu Garfield za rubriku dopisivanja i razmjenjivanja postera, naljepnica i salveta.

Kako je zamišljen sam film?

Većina čitatelja Modre laste i danas će vam, kao i u svakoj prijašnjoj generaciji, reći da u svome omiljenom časopisu uvijek najprije pročita Sastanak s Lastanom, rubriku koja se među djecom i tinejdžerima prozvala "Dragi Lastane!".
Lastan je za mene domaći Superman i Batman u jednom. Najbolje čuvana tajna hrvatskog novinarstva! Nikada se nije znalo tko je Lastan, a baš je on bio jedini spas i pomoć za mnogu djecu. Nakon gotovo pet desetljeća Lastan će prvi put otkriti svoj identitet. U filmu će se prikazati svi Lastani, osim sadašnjega, čiji identitet i dalje zna samo uredništvo Modre laste.

Rudi Aljinović, novinar, scenarist i stripaš je s tadašnjim urednikom Modre laste Dragutinom Brigljevićem stvorio Lastana (a nacrtao ga je Ivica Bednjanec) i odgovarao na pitanja čitatelja punih deset godina. Sve je počelo davne 1969., kada je rubrika zaživjela kao kutak za hobiste, u kojemu je Lastan djecu zamolio da mu pišu i pitaju ga za savjete. Odaziv je bio nevjerojatan, a svi Lastani danas objašnjavaju kako se kroz dječja pitanja zapravo može pratiti razvoj našeg društva. U šezdesetima i sedamdesetima dolazilo je mnogo socijalnih pitanja, pa i onih u kojima su se skrivale prave drame (tata me stalno tuče, a meni je neugodno skinuti se na tjelesnome, gdje svi vide moje modrice, Lastane, pomozi), a potom je malo pomalo rubrikom počela prevladavati ljubav. U tim je danima na adresu Modre laste stizalo i 500 – 600 pisama tjedno.

Neki su čitatelji u pisamce znali staviti i deset dinara i kućnu adresu da im Lastan odgovori ako već ne u Lasti, onda barem osobnim pismom. Tada nije bilo interneta, a Lasta je dolazila i u najudaljenije selo. Poanta priče je, naravno, to što je i sam Lastan vječni klinac. Rudi Aljinović odlično je pogodio taj kolegijalni, pomalo zafrkantski stil, koji su njegovi nasljednici održali. Modra lasta postoji i dan danas, kao i rubrika Dragi Lastane! U filmu će se otkriti svi Lastani osim današnjega, koje skrivamo do premijere filma, te će sudjelovati djeca i danas odrasli ljudi koji su pisali Lastanu, a sada pozivam vaše čitatelje da se jave oni koji su imali tu sreću da im Lastan odgovori na pitanje.

Ako ste nekad bili lastaš ili lastašica i pisali ste Lastanu, a on vam je odgovorio te želite sudjelovati u dokumentarnom filmu DRAGI LASTANE!, ispričajte nam svoju priču e-mailom na adresu: dragi.lastane.film@gmail.com ili poštom: ARTIZANA (za Dragog Lastana), Poste Restante, 10000 Zagreb, Hrvatska.

Da li će premijera biti u svim bivšim republikama?

Premijere će biti na festivalima u svim bivšim republikama.

I da završimo u šaljivom maniru - za koji savet biste se danas obratili novinama?

Dragi Lastane, što bi se moglo učiniti da opet živimo u sretnom vremenu kada će se mnoštvo manje i veće djece, utjecati tvojim savjetima, a ne drogama i fizičkim maltretiranjima? Kada će biti dovoljno naivnih da budu radosni?